Zdravko Luburić

ŽENA U SVIJETU VREMENA

Tamo ne stanuje nitko samo ruža, zemlja, jedna žena i plač njezinih očiju koje iz dubine srca i iz gorke visine samo gleda, kako ona živi ali živi i ono njezino srce koje u njoj zvoni prestrašeno od beskrajne šutnje njezinog istrošenog života.

Izrugivanoj i poniženoj uzimali su grobnu zemlju i dali joj strašno gubilište, spaljivana, gorjela je s lubanjama stoljećima.

Ona je privikla svoje natekle oči koje slušaju ispod otvorenih prozora sonate, dok se iz njezinih grudi lomilo stenjanje u ružinom svijetljenju  između mraka i plave tmasti.

Sa svojim grudima pjeva i kao šapući glas ulazi u oči, tako čistih i – samih nepokopanih žena.

Gdje god tražiš, nalaziš tragove njezine vječne ljepote i čast i sve to struji pjesmom i i ljubav svijeta dodiruje.

Ova ljubav s vlažnim očnim sjajem, svakim danom se približava i prispijeva sa svojim čistim majčinim bićem, diše daleku sreću i što u visokom držanju govori, tepa iz srca vremena, to naše zaustavljene naokolo prosiplju kao ljubav, ponavljana iz nas samih njezinim bojažljivim dostojanstvom od krvi i razdraganog zlata.

Tako prevelika stoji i svijetli, dozivana danas sa svim ustima stoljeća, tamo gdje će svako dijete biti i dolazi dojenčadima koja upravo plaču i kažu mama.

Danas je sutra, katkada je gleda onaj koji poprečno prelazi svijet i malo pomalo joj prijeti i ne pozna je i još i još prijeti, dok ona sprema sunce, ljubičicama zemlju koje vode u dom glasnim povikom otvorenih prozora. Napolju je ostala jedna jedina uzdignuta ruka, ona se trza s njezinim željezno tvrdim, uvijek smiješećim ustima.