KADA UMIRE LJUDSKOST 2025.god
Prolazeći glavnom ulicom porušenih grada, sada pune ljudi,
moje oči ih ne vide ništa ne čuju...
Uši slušaju one riječi koje su duboko urezane, zajedno sa fizičkim ranama, u mojem tijelu
koje zlostavljano danima nije postojalo..." kurvo ustaška, evo uzmi bocu vode pa isperi to što još na tebi vredi, ulazi unutra, čekaju te srpski junaci da ti pokažu kako Srbin jebe!"
Riječi su se zalijepile u sjećanje, a udarci šakom, kao pečatom, izbili su dva zuba, polomili dio čeljusne kosti.
Moje godine trebale su tek kušati snove mladenačkog života, sjedati na klupe kraj Dunava, držeći za ruke budućnost koje više nema. Ni godina, ni prošlosti, ni budućnosti.
Sramotan čin ponižavanja mojega porijekla, trajalo je nekoliko dana.
Žena, Hrvatica koju su nekolicina " jebača " prepoznala, no svejedno silovala, redom uz psovke i divljačke nasrtaje nije više postojala
Moje tijelo, oltar začeća, bili su obeščašćeni...
Nadala sam se skoroj smrti, koju su mi " srpski junaci " i obećali, metkom u potiljak, oslobođenju, kada će konačno moje muke biti predane Bogu na žrtveniku!
Ne znam koliko dana je prošlo, niti kada sam došla svijesti....kako sam ispuzala na ulicu, niti tko me je uzeo pred Stvoriteljem...ne zahvaljujem mu.
Moj život prestao je postojati prije 34 godine.
Tada sam na ulici, nakon tri mjeseca podrumske tame, opet vidjela ljude, veselila im se, hvalila trenutak kada je utihnula kanonada granata, pucanje, lomljenje zidova pred silom baruta...vjerujući u dobro, koje nažalost nije dotaklo mene!
Meni je stigla kalvarija i duhovna smrt.
Prolazeći glavnom ulicom istog grada, ne vidim ljude, ne čujem ih...
Hodam s kolonom u strahu da ću opet ćuti iste riječi..." ustaška kurvo"...
34 godine one su još tu, urezane duboko u dušu, bez vjere u čovjeka koji je izgubio ljudskost, samo u Boga koji me tada nije htio, a danas traži moj oprost " srpskim junacima"
"MILOST ŽIVOTA" 2022.god
Moje tijelo izmrcvareno,
golo,
više nije pružalo nikakav otpor...
...oni nisu prestajali,
redali su se jedan za drugim,
satima,
prljavi,
pijani,
smrdljivi,
hladni ,
bešćutni
i pjevali dok su čekali svoj red u hodniku,
smijali su se govoreći kako će " napuniti " kurvu,
pa će je " upakovati " u celofan
i poslati u Zagreb.
Polusvjesna nisam imala snage ni zaplakati,
suze nisu tekle,
tekla je samo krv iz kuta usana,
od udarca šakom bradatoga stvora
kojemu se nije mogao "dignuti"....
Od svih njih zapamtila sam jedno ime,
glas,
upamtila lice.
Vidjela sam oči koje i danas susrećem u gradu...
Prijavila sam ga,
policija ga je saslušala,
nije pronašla dokaze,
a on je rekao da u studenome nije bio u Vukovaru te priložio dokaz,
potvrdu,
da se tada " lečio na VMA"
u Beogradu.
Moji su poubijani po ulasku četnika u grad,
njihova tijela do danas nisu pronađena,
a ja sam kao prognanik ostala sama u Zagrebu,
dok nisam rodila sina...
...pitali su me za ime oca,
šutjela sam,
pitali su me još mnogo toga,
a ja sam molila
i danas molim,
da pri susretu sa svojim silovateljem ne uzmem pravdu u svoje ruke,
zahvalna za milost života
koju je Bog dao mojemu sinu i meni!
Nema komentara:
Objavi komentar