KAKO SE LJUBI DJEVOJČICE 2022.god
Jedna je šaka poletjela visoko, visoko, u dalj.
Zaustavila se na toploj koži,
Na mekom obrazu.
Na igralištu je zasađena golema laž.
„Tko se tuče, taj se voli.“
Vikala je to stara podvornica škole,
radosno i kao da viče „dobro jutro, djeco“.
U sitnom dječjem mozgu zvonilo je drugačije:
„Tko se tuče, taj se moli.“
Molio se Bogu, nebu i samomu spasu
da ga oslobodi težine igrališnih laži,
da ga poštedi iscerenih lica s mirisom rakije
koja su bogobojazno branila ženu,
jer ženu se braniti od svijeta i pogleda mora,
a usred svoja četiri zida njegovala pećinske postavke
u kojima bi svaki ženski književni lik imao falingu
i kad bi se isti u stvarnost pretočio,
i kad čitatelj ne bi čitao s figom u džepu,
gonio bi ga iskonski grijeh
kako je Šimunovićeva Srna nedokazano derle,
Marulićeva Judita frigidna ženturača,
Kozarčeva Tena kurva koja je dobra samo za jednu stvar,
Kovačićeva Laura teška psihopatkinja koja je zaslužila što je dobila
i kako su sve redom trebale biti „kuš“,
i kako je svima trebalo muško da ne idu u krivom smjeru,
i kako „bih takvima poput njih ja pokazao“ gdje im je mjesto
šakom, dlanom i batinom.
Nitko se nikad nije pitao zašto su najveće književne patnice stvarali muškarci,
kao što se nitko nikad nije pitao zašto su stvarne žene poticale najveće muške laži.
„Tko se tuče, taj se voli“ u mom svemiru i dalje ne drži vodu.
„Tko se tuče, taj se bori“ protiv laži
i protiv te bolne šake
koja će svoj smiraj pronaći na njezinu toplu licu.
Njezinu, ne njegovu, jer njezino je lice
karta, radna bilježnica i praktični rad
svih njegovih laži
koje će krezuba podvornica škole objeručke
ponavljati djevojčicama na školskom igralištu,
prije negoli se vrati kući
na još jednu porciju svježih uvreda i modrih masnica
svojega supruga koji će već sutradan grditi sve one
koji budu radili u zemlji na blagdan Majke Božje.
Nema komentara:
Objavi komentar