Peronima života
ostavljah sebe,
dio po dio.
Krvavih koljena
puzah cestama kamenim,
samotno sivim, prijetećim.
Molitvu nijemu
nosih na usnama
od udaraca ramena pognutih,
od suza slijepa,
nesretna.
Molitvu koju nitko
i baš nitko osim neba
ne vidje…
Dadoh dušu
zvijezdama dalekim,
mjesecu isplakah bol
kad tijelu pretijesno posta.
Kao vuk samotnjak
lutah nocima.
Od zašto,
ka tako mora biti!
Od ljubavi, do mržnje!
A nigdje ne bijaše nikoga, nikoga...
I ništa
ne bolješe tako jako,
ni udarci ni rane,
ni suze ni padanja.
Ništa ne zabolje tako jako do ljudi,
gluhih i nijemih
dusa izgubljenih,
što sebične podsmijehe nosiše kao štitove.
Nema komentara:
Objavi komentar