NEMOĆAN GLAS PJESNIKA 2022.god
Iz visoke trave zapuštenog vrta čuju se krikovi fazana
Na obrubima polja rascvjetane živice
Preko napuklih prozora zagledani u beskraj
Na trenutke zaboravljamo nasilja
Ona su tu, vode nas za ruke kao vjerni pratitelji
U blizini željezničkih postaja zrak miriše na motorna ulja
Izgažena blatna zemlja puna je divljih kestena
I kao nož oštro nazubljenih listova
Živi se s tupom boli u prsima
Tetovaže od modrica ne zarastaju
Još dok bili smo djeca počeli su nas navikavati
Ponekad opili bi se očevi a majke bi nas
Od ljutnje natukle po stražnjicama
Kad odrastemo, lažu nas i vrijeđaju
Prešutno pristajemo, jer čini se da nema izlaza
Nitko ne vjeruje da nam u prah izmrve živote
Ulice zakrče djecom, ženama i starcima na kojima se iživljavaju
Nasilja, umotana u tisuće neprobojnih velova
Tvrdih obiteljskih oraha, koja ponekad samo smrt razbije
Po zidovima domova trepere sjene
Pod slabim uličnim svjetiljkama svjetluca noć
Mijenja se nebo a strah raspoređuje po kostima
Mrak nasilnika prekrije tišine, presijeca vapaje majki
Što za izgubljenom djecom ruke pružaju
Kao zimi, umiri se zrak, posvuda pojavljuju se raznovrsna lica smrti
I društvo koje nikad ne učini ništa, javlja se kad za sve je kasno
Jedino pjesnici dižu tihi, nemoćan, piskutav glas
Za blagost i ljubav, za mir i spas
Nema komentara:
Objavi komentar