Mislim na onu
godinu zadnju,
dok još živa
bila sam.
Barem pokušavam
misliti,
na sunce dana
svakog
na onaj životni lahor,
a osijećam
tek misli zgrčene
strahom
tražeći lijek.
U ovoj zori
koja nagoviještava
jutra dosadašnjih svitanja
čuje se samo
vapajući
plač izmješan
zvukom zvona i
mislima koje se
krvavom putanjom
spuštaju
do prsta nožnih.
Bujaju nečiste i strašne
kao rijeke
jesenjih poplava.
Um razlomljen
strahom
udra o rub bitka,
obilježavajući lice
Salamonski pečatom.
Čekam nestanak
zvukova svih,
da spokojno
trunem u praznini
bezosjećaja
jer više
ne živim.
Nema komentara:
Objavi komentar