Ozrenka Fisic

OVO NIJE BAJKOVITA NI BASNOVITA PJESMA 2025.god

Imala je tako nježno lice
moja komšinica iz stare zgrade
i sva je bila kao pahuljica
dok bi se sa petog kata
spuštala niz mračni hodnik
nije se čuo zvuk njenih koraka
i nitko nije znao da je u
kasne noćne sate bježala
od sopstvenog muža
u hladni i memljivi podrum
a bio je tako nalickan
još profesor doktor sa titulom
i uglađen i friško obrijan
kada bi prošao kao divlja mačka
kraj naših vrata ništa nije odavalo
nasilnika i manipulatora
koji trenira udarce na mekoj
koži ženskog tijela,
a da je rekla, da je pustila glas
svi bi graknuli kao čavke:
tko zna kako ga provocira,
što traži, to i dobije,
ma nije moguće, ta on je
intelektualac, a ona samo
službenica sa srednjom školom,
uostalom, ženino je da trpi
i svoju sramotu zbog djece krije
u jastuku, ispod jorgana, u rubac ...
tek sam ja kao djevočurak
oslušnula razgovor koji su
tako ozbiljno vodile moja mama
i komšinica s kata niže
o ne baš idiličnom braku
i dobro skrivenim tajnama
u stanu profesora doktora
i kada sam mamu pitala
može li se nešto učiniti
samo je slegnula ramenima
rekavši da gore prođu oni
koji se miješaju jer žena
najčešće brani muža iz straha
mnogo kasnije kada sam
proučavala traumu i obrasce
ponašanja traumatiziranih žena
i što je to stockholmski sindrom
i kako je žrtva nezaštićena
i pored silnih zakonskih akata
i kako se empatija baš ne uči
na svakom koraku i tek zadnjih
godina više se priča o traumi
no, ženu iz ove pjesme
kao ni tisuće drugih
nitko nije spasio i one
kao aveti hodaju po
našim sjećanjima
i nedavno sam je
krajičkom oka vidjela
kako korakom plašljive srne
promiče između dugih zgrada
od njene porculanske ljepote
ništa nije ostalo, prepoznah je
po luku povijenog vrata
kao da u njemu nosi sav stid
i nemoć progonjene zvjerke
izgledala je poput Aske,
ovčice iz Andrićeve basne,
s tim što nije uspjela svojim
plesom dobiti na vremenu
kako bi vuk konačno dolijao ...
ovo nije bajkovita ni basnovita
pjesma, ovo je stvarni život ...

POETSKI TRIPTIH               2022.god
Umjesto lamenta

Gorka marmelada

Osjećaš li
kako ruka
ispisuje krug ljušteći
široke pore obraza
Mirišu snovi kao
oguljena naranča

Osjećaš li
kako se riječ
davi u grlu
satjerana u zid
a glava puca kao
oštrim mrazom zaleđena
kora na dlanu sunca

Osjećaš li
kako se topi
posljednja
kriška nade
i ljepljiv sok
natapa nepce
dok zubi melju
preostale koštice
u žrvnju sjećanja


Ti ne razumiješ

Srna je pobjegla
iz pjesme
Prate je kao
uporni lovci
tri točke iščekivanja
Nad glavom
kosa crta
poput dželata reže
misao
Upitnik nježno ovio
omču oko vrata
Napola živa
preskočila navodnike
kroz dvije točke
nadolazećeg pitanja
U luku izvila
tijelo bježeći
između redova
vezanog stiha
Vješto zaobišla zarez
Okliznula se na
oštru ivicu duge crte
Iskoristila uskličnik
kao trambulinu.

Ti ne razumiješ
I nikada nećeš


Čegrtaljka

Kao košuljica davno
pojedenog ploda sam,
naježena grana
suncem izmorenih cvjetova,
čak ni kamen
oštrih bridova
između čupavog busenja
već čegrtaljka
za opomenu svrakama
ljuljam se
za mali prst
zakačena
djevojčica s tužnim
osmijehom, kome potrebna