BOJIM SE
Jutro je …. sunce sramežljivo proviruje kroz prozor moje
kuhinje.
Stavila sam kuhati kavu da se razbudim i krenem sa svojim dnevnim
obavezama.
Imala sam nemirnu noć i nisam dobro spavala.
Kasno u noći čulo se otvaranje vrata sobe,
brontulanje, lijeganje u postelju, a uskoro i hrkanje.
Pravila sam se da spavam. Bojala sam se…
Jutro je…. Ustao je...grintav, buntovan. Približi mi se, uhvati me čvrsto za
mišicu,
( osjetim bol, stisnem zube, ne reagiram ) još više se razljuti I vikne.
-Ništa ne radiš, ja te hranim ima da me
služiš.
-Ja
želim raditi, da me ti ne hraniš -rekoh tiho.
-Tek bi se onda bahatila- opali mi šamar,
zalupi vratima I ode ….
Uhvatim se za obraz, bol, tuga, suze,
gnjev, prožeto kroz svaki dio tjela,
kroz svaku pukotinu duše ne ostavljajući ništa lijepo iza sebe.
Predajem se, upadam u osjećaj potpune
zgušenosti I težine života, padam u najintimnije dubine vlastite duše, dok
svijet oko mene nestaje I gasne.
Sve je to duboko skriveno u meni, skriva se u mom umu, ne tražim spas, trpim, bojim se…
U meni
živi strah... Osjećam se kao
zgažena žaba na putu.
Kao maleni stvor u plahtama od lišća, u krevetu od
čokolade, što topi se na suncu.
Kako me guši taj pogled u prazno, u ništa.
Zastakljene oći od suza I bola, ne mogu shvatiti?
Zašto me progoni, kao zvijer,
kupa se u znoju mojih noći, budi me u strahu
I neda mi disati ni živjeti, jer bojim se.
Nema komentara:
Objavi komentar