Translate

utorak, 22. studenoga 2016.

Marijan Lončarić


DOSTA SI MI LOMIO DUŠU                                  2023.god

na mučnom odru tužnih dana
plakala je u ogledalu natečeno lice
negdje gore izvan svih visina
njegove oči su bile hladne
na stropu neba čelično sive

hrana bi postajala neukusna
po tanjuru se ledila osudom
u sebi bi brojila odlaska korake
još samo jedna noć mora proći
onda će se usuditi pobjeći
sama sa sobom

ispod oka razlila se maskara
ili je to trag tupi od njegove ruke
crta po obrazima nevjerice obris bola
rekla bi prestani već jednom više
ali glas ludo šuti i zatire joj slova

uzima je kako hoće bez imalo stida
kopa se u jastucima nesanice jama
plače ili cvili svejedno je njemu
on traži za sebe cijelo zviježđe
ne zanima ga njenog tijela nijedna rana

zaključa sudbina pred nosom vrata
izlaze ne vidiš a možda ni ne postoje
ona se svojih modricama stidi
okreće ih od prozora i svjetla
šapće to su samo nekažnjene boje

pred večer u krajnosti zatišja života
otkriva mir u bijegu prema suncu
na cesti hrabrosti pronašla je snagu
okrenu novčić i glasno vikne
dosta si mi lomio dušu

mnogima si zaveo puteve
skrivao se ispod lažnih skuta
sad plati za sve laži i objede
nisam ti ja luda ni slomljena suza

ona sam koja u mraku prepozna
do kuda seže ljudska zloba
znam kako se hoda s hrabrim očima
pobjeđuje moja stvarnost ružna




(neke oblike nasilja                            2021.god
nanese nam čovjek,
a neke, život)

JUČERAŠNJI DAN

I tog dana
hodala je, između mnogih različitih pravaca,
tražeći neki novi put,
prolaz u nepoznato ili procjep u kamenoj stijeni,
onoj koja bi joj često pritiskala srce

Pronašla se na sredini
nepoznate vremenske distance,
na mjestu gdje su lavovi odumrli
a pjesnici udarili žig tuzi i emociji

Pronašla se na bijeloj crti ulice,
na mjestu gdje život razdvaja smjerove

Na nebeskom moru plavih valova
koje život krsti tamnim i optimističnim oblacima,
pokušala je otkriti zapis,
s neke uzaludno sudbinski očekivane putanje
ostale na tragu iza lutajućeg aviona

Zašto se baš meni ovo događa?

Ova samoća, nadošla iznenada,
i ovaj pakleni stroj smrti
koji mi je zadao udarac, u grudi

Gdje je, samo tako, otputovala moja ljubav,
gdje su sad njegove oči
koje su me mrtve dočekale,
nakon neprospavane noći

Zbog čega si postavljam pitanja,
pita se životna filozofija,
nanizana na iglu i konac,
dok šiva dan po dan,
zakrpe na poderanim koljenima,
segmentima raznih pitalica,
bez uobičajenog odgovora

Tek je pustoš, na jastucima upozorava,
na ulegnuću gdje je nekad bila najdraža glava,
zamišljenog lica, dok spava,
sad je mrtva ptica,
umjesto očiju, sklopila krila

Uzela je daha, više nego obično,
nasilna i iznenadna smrt dolazi
kad je najmanje očekujemo,
ostavlja bolnu modricu, šamar i praznu stolicu,
na koju sjedneš i odgovaraš isljednicima života,
zašto si ostala sama,
zašto te dotakla, ta sudbinska golgota

Napravila je korak prema zvijezdama,
iskoračila iz uobičajenog klišeja
uzela si u ruke maramicu,
obrisala suzu,
prožvakala par gorkih zalogaja tvrdog kruha
i rekla si,
ne smijem odustati

U ovome tijelu još je mira,
na ovoj cesti još koraka,
u ovom trajanju premalo vremena,
da bi se ubijala jučerašnjim danom
i bila nesretna



NEMOJTE ME, BOJIM SE             2019.god

htjela je reći
nemojte me, bojim se
oni su izvukli bičeve

prljave ruke polože na tlo
ono što je slabije

okrutna slast putuje od usne do usne
grize maglu kroz ritam droge

htjela je reći, nemojte me
i ja želim jednom prestati biti dijete
u zagrljaju svoje sudbine

ali ne sluša crni pakao
on u nju bolom gazi
vrišti i jezik plazi

Bog je na trenutak okrenuo glavu
ne vidi, kako je ostave
golu i samu
leži na dnu u sluzi svoje krvi
jedan je otišao, dolazi drugi

htjela je reći, nemojte me
bojim se
nisu se čuli ni riječ ni glas
samo je mrak padao polako
hropac disao sve tiše
po duši kapale suze

pravda vremena
jednom će izaći iz svojih dvora
i kazniti sve
što joj ta bijesna gomila
u ovom času
uzme

htjela je reći
nemojte me, bojim se



OPRAVDANJE                        2018.god

Grijehom kopam po smeću sudbine
hladna je ta strašna istina
koja me kroz duh savjesti obuzima

Nigdje nema na svijetu tako malo ponosa
koliko sad teče po mojim venama

Preživi čovjek udarac
gaženje po blatu
tupu bol u dnu želuca
grubu modricu
ali
ne preživi riječ

Nisam u vrtlogu života mala ameba
sitna molekula koju je strast ponijela

Ali sad pred sudom istine otkrivam
svaku nit svojeg opravdanja
skrivenog ispod tkanine
sašivene od uvenulog cvijeća

Nekad mi je život nudio ljepotu
glasove iznad stola
usmjerene u glad prema istini
Čami u meni još uvijek nježnost
mada me boli ta teška cipela
ispod koje se u strahu sakrivam

Pred izvrnutim istinama iz kaleža laži
sve više se ljudi klanja
a niti jedan ne pomišlja znati
otkud je u njega ta tekućina potekla

Tako podmuklo i gladno boli muk
između poriva i razuma
između boli nagomilanoj udarcima
ili izgovorenoj usnama

Žamor svijeta uvijek stane na stranu jačega
tako se prikazuju sva prokletstva
zovu ovog svijeta
a ono malo i sitno biće plače
jer za njegovu priču
nigdje nema mjesta

Preživi čovjek svaku smrt i nestanak sebe
s puta od vrha do dna
ali
ne preživi riječ
ona je njemu uteg u svakom svjetlu
i prije i poslije bježanja




HUMKA SA RUŽOM               2016.god

Nisam danas sama
sav svijet
tu negdje oko mene
govori riječima ljubavi
Neće me nitko tući
niti gaziti nogama
od bijesa

Moj izmučeni pogled
pobjeda je kojom bježim od svega
Svakog zla nasilja
te kuge svakog ljudskog odnosa

Voljela sam najviše
do nevjerice do stvarne blizine
sve dok me nisu prenule prve modrice
Te tad shvatih koliko životom može
čovjek promašiti puteve sudbine

Bježala sam
sama
Samoća mi je kao pakao i kavez bila
Bol od udarca svu me trijeznila

Odluku sam donijela bez osmjeha
Bez imalo kajanja

Nisam otišla put nebesa
Tek negdje blizu
u vrt prepun cvijeća
Tu živim danas pod humkom toplom
i smijem se
najljepšom ružom

Mnoge nisu i neće
imati toliko sreće
da im bol zamjeni cvijeće

priznajem kad sam pročitao što sam napisao naježih se sa suzom u očima_
molim Bože da se ovakvo nešto ne dogodi_baš nikada

Nema komentara: