DOSTA SI MI LOMIO DUŠU 2023.god
na mučnom odru tužnih dana
plakala je u ogledalu natečeno lice
negdje gore izvan svih visina
njegove oči su bile hladne
na stropu neba čelično sive
hrana bi postajala neukusna
po tanjuru se ledila osudom
u sebi bi brojila odlaska korake
još samo jedna noć mora proći
onda će se usuditi pobjeći
sama sa sobom
ispod oka razlila se maskara
ili je to trag tupi od njegove ruke
crta po obrazima nevjerice obris bola
rekla bi prestani već jednom više
ali glas ludo šuti i zatire joj slova
uzima je kako hoće bez imalo stida
kopa se u jastucima nesanice jama
plače ili cvili svejedno je njemu
on traži za sebe cijelo zviježđe
ne zanima ga njenog tijela nijedna rana
zaključa sudbina pred nosom vrata
izlaze ne vidiš a možda ni ne postoje
ona se svojih modricama stidi
okreće ih od prozora i svjetla
šapće to su samo nekažnjene boje
pred večer u krajnosti zatišja života
otkriva mir u bijegu prema suncu
na cesti hrabrosti pronašla je snagu
okrenu novčić i glasno vikne
dosta si mi lomio dušu
mnogima si zaveo puteve
skrivao se ispod lažnih skuta
sad plati za sve laži i objede
nisam ti ja luda ni slomljena suza
ona sam koja u mraku prepozna
do kuda seže ljudska zloba
znam kako se hoda s hrabrim očima
pobjeđuje moja stvarnost ružna
(neke oblike nasilja 2021.god
nanese nam čovjek,
a neke, život)
JUČERAŠNJI DAN
I tog dana
hodala je, između mnogih različitih pravaca,
tražeći neki novi put,
prolaz u nepoznato ili procjep u kamenoj stijeni,
onoj koja bi joj često pritiskala srce
Pronašla se na sredini
nepoznate vremenske distance,
na mjestu gdje su lavovi odumrli
a pjesnici udarili žig tuzi i emociji
Pronašla se na bijeloj crti ulice,
na mjestu gdje život razdvaja smjerove
Na nebeskom moru plavih valova
koje život krsti tamnim i optimističnim oblacima,
pokušala je otkriti zapis,
s neke uzaludno sudbinski očekivane putanje
ostale na tragu iza lutajućeg aviona
Zašto se baš meni ovo događa?
Ova samoća, nadošla iznenada,
i ovaj pakleni stroj smrti
koji mi je zadao udarac, u grudi
Gdje je, samo tako, otputovala moja ljubav,
gdje su sad njegove oči
koje su me mrtve dočekale,
nakon neprospavane noći
Zbog čega si postavljam pitanja,
pita se životna filozofija,
nanizana na iglu i konac,
dok šiva dan po dan,
zakrpe na poderanim koljenima,
segmentima raznih pitalica,
bez uobičajenog odgovora
Tek je pustoš, na jastucima upozorava,
na ulegnuću gdje je nekad bila najdraža glava,
zamišljenog lica, dok spava,
sad je mrtva ptica,
umjesto očiju, sklopila krila
Uzela je daha, više nego obično,
nasilna i iznenadna smrt dolazi
kad je najmanje očekujemo,
ostavlja bolnu modricu, šamar i praznu stolicu,
na koju sjedneš i odgovaraš isljednicima života,
zašto si ostala sama,
zašto te dotakla, ta sudbinska golgota
Napravila je korak prema zvijezdama,
iskoračila iz uobičajenog klišeja
uzela si u ruke maramicu,
obrisala suzu,
prožvakala par gorkih zalogaja tvrdog kruha
i rekla si,
ne smijem odustati
U ovome tijelu još je mira,
na ovoj cesti još koraka,
u ovom trajanju premalo vremena,
da bi se ubijala jučerašnjim danom
i bila nesretna
OPRAVDANJE 2018.god
nanese nam čovjek,
a neke, život)
JUČERAŠNJI DAN
I tog dana
hodala je, između mnogih različitih pravaca,
tražeći neki novi put,
prolaz u nepoznato ili procjep u kamenoj stijeni,
onoj koja bi joj često pritiskala srce
Pronašla se na sredini
nepoznate vremenske distance,
na mjestu gdje su lavovi odumrli
a pjesnici udarili žig tuzi i emociji
Pronašla se na bijeloj crti ulice,
na mjestu gdje život razdvaja smjerove
Na nebeskom moru plavih valova
koje život krsti tamnim i optimističnim oblacima,
pokušala je otkriti zapis,
s neke uzaludno sudbinski očekivane putanje
ostale na tragu iza lutajućeg aviona
Zašto se baš meni ovo događa?
Ova samoća, nadošla iznenada,
i ovaj pakleni stroj smrti
koji mi je zadao udarac, u grudi
Gdje je, samo tako, otputovala moja ljubav,
gdje su sad njegove oči
koje su me mrtve dočekale,
nakon neprospavane noći
Zbog čega si postavljam pitanja,
pita se životna filozofija,
nanizana na iglu i konac,
dok šiva dan po dan,
zakrpe na poderanim koljenima,
segmentima raznih pitalica,
bez uobičajenog odgovora
Tek je pustoš, na jastucima upozorava,
na ulegnuću gdje je nekad bila najdraža glava,
zamišljenog lica, dok spava,
sad je mrtva ptica,
umjesto očiju, sklopila krila
Uzela je daha, više nego obično,
nasilna i iznenadna smrt dolazi
kad je najmanje očekujemo,
ostavlja bolnu modricu, šamar i praznu stolicu,
na koju sjedneš i odgovaraš isljednicima života,
zašto si ostala sama,
zašto te dotakla, ta sudbinska golgota
Napravila je korak prema zvijezdama,
iskoračila iz uobičajenog klišeja
uzela si u ruke maramicu,
obrisala suzu,
prožvakala par gorkih zalogaja tvrdog kruha
i rekla si,
ne smijem odustati
U ovome tijelu još je mira,
na ovoj cesti još koraka,
u ovom trajanju premalo vremena,
da bi se ubijala jučerašnjim danom
i bila nesretna
NEMOJTE ME,
BOJIM SE 2019.god
htjela je
reći
nemojte me,
bojim se
oni su
izvukli bičeve
prljave ruke
polože na tlo
ono što je
slabije
okrutna
slast putuje od usne do usne
grize maglu
kroz ritam droge
htjela je
reći, nemojte me
i ja želim
jednom prestati biti dijete
u zagrljaju
svoje sudbine
ali ne sluša
crni pakao
on u nju
bolom gazi
vrišti i
jezik plazi
Bog je na
trenutak okrenuo glavu
ne vidi,
kako je ostave
golu i samu
leži na dnu
u sluzi svoje krvi
jedan je
otišao, dolazi drugi
htjela je
reći, nemojte me
bojim se
nisu se čuli
ni riječ ni glas
samo je mrak
padao polako
hropac disao
sve tiše
po duši
kapale suze
pravda
vremena
jednom će
izaći iz svojih dvora
i kazniti
sve
što joj ta
bijesna gomila
u ovom času
uzme
htjela je
reći
nemojte me,
bojim seOPRAVDANJE 2018.god
Grijehom
kopam po smeću sudbine
hladna je ta
strašna istina
koja me kroz
duh savjesti obuzima
Nigdje nema
na svijetu tako malo ponosa
koliko sad
teče po mojim venama
Preživi
čovjek udarac
gaženje po
blatu
tupu bol u
dnu želuca
grubu
modricu
ali
ne preživi
riječ
Nisam u
vrtlogu života mala ameba
sitna
molekula koju je strast ponijela
Ali sad pred
sudom istine otkrivam
svaku nit
svojeg opravdanja
skrivenog
ispod tkanine
sašivene od
uvenulog cvijeća
Nekad mi je
život nudio ljepotu
glasove iznad
stola
usmjerene u
glad prema istini
Čami u meni
još uvijek nježnost
mada me boli
ta teška cipela
ispod koje
se u strahu sakrivam
Pred
izvrnutim istinama iz kaleža laži
sve više se
ljudi klanja
a niti jedan
ne pomišlja znati
otkud je u
njega ta tekućina potekla
Tako
podmuklo i gladno boli muk
između
poriva i razuma
između boli
nagomilanoj udarcima
ili
izgovorenoj usnama
Žamor
svijeta uvijek stane na stranu jačega
tako se
prikazuju sva prokletstva
zovu ovog
svijeta
a ono malo i
sitno biće plače
jer za
njegovu priču
nigdje nema
mjesta
Preživi
čovjek svaku smrt i nestanak sebe
s puta od
vrha do dna
ali
ne preživi
riječ
ona je njemu
uteg u svakom svjetlu
i prije i
poslije bježanjaHUMKA SA RUŽOM 2016.god
Nisam danas
sama
sav svijet
tu negdje
oko mene
govori
riječima ljubavi
Neće me
nitko tući
niti gaziti
nogama
od bijesa
Moj izmučeni
pogled
pobjeda je
kojom bježim od svega
Svakog zla
nasilja
te kuge
svakog ljudskog odnosa
Voljela sam
najviše
do nevjerice
do stvarne blizine
sve dok me
nisu prenule prve modrice
Te tad
shvatih koliko životom može
čovjek
promašiti puteve sudbine
Bježala sam
sama
Samoća mi je
kao pakao i kavez bila
Bol od
udarca svu me trijeznila
Odluku sam
donijela bez osmjeha
Bez imalo
kajanja
Nisam otišla
put nebesa
Tek negdje
blizu
u vrt prepun
cvijeća
Tu živim
danas pod humkom toplom
i smijem se
najljepšom
ružom
Mnoge nisu i
neće
imati toliko
sreće
da im bol
zamjeni cvijeće
priznajem
kad sam pročitao što sam napisao naježih se sa suzom u očima_
molim Bože
da se ovakvo nešto ne dogodi_baš nikada
Nema komentara:
Objavi komentar