SVITANJE
rekao si ne
cmizdri, sve žene hvataju na suze
nerviraš,
ista si kao i svaka druga ...
posušila ih,
zgazila, zvijezde zjenicom gađala
mrakom
tišinu suzila, zoru kapima okapila ...
rekao si ne
cendraj, podnesi malo boli
gadljiva si,
ne budi kao zadnje žensko...
jecaje
zavezala u babinu maramu
stisnula
dušu u zobnicu zlokobnu...
čekala da
okiši pepeo u meni, lutajuć do hada i natrag
rekao si ne
ljubi me, ni jedna od vas nije iskrena
prodajete se
za sitnu lovu, ne voli me i ne diraj
i šta ima za
ručak... rukama hvatala zadnji sjaj
mazala
hladan zrak na rano jutrenje,
prala se u
ledenim brzacima
okajavala
trud svoj bačen uzalud
hranu na stol
stavljala, kao svaka druga žena
drhtala od
suza utišanih, kao zadnje žensko
i volila i
ljubila negdje daleko, daleko
daleko od
ovoga moga svitanja ...
I JA SAM
JEDNA OD NJIH
koja je
gledala nebo
sa pola oka
na drugu
polovinu
navukao se
otežali kapak
modrožućkasti
i
ona koja je
naučila
plakati
tiho najtiše
da nitko ne
čuje
da ni samu
sebe ne čuje
jedna od
onih
koja je
postala imuna na bol
koja je
stavljala
tamne
sunčane
naočale
i
podavala se
iznova u mrkloj noći
radi mira u
kući
prije nego
bi plavetnilo oko oka iščezlo
i kapak se
vratio na svoje mjesto
lagala sam
beskrajno i predivno
svima i sebi
samo bi neki
ludi damari u duši
lupali do
beskraja
i
ubijali me
više od suza
više od boli
više od
ljubavi
više od
udarca
prokletstvo
!!!
kao da duša
uopće postoji !!!!
i ja sam
bila jedna od njih
više ne podnosim žene koje ljigavo tuguju, oplakuju, pjesmom ga zovu, kidaju
vene, krvavim koljenima i masnicama mole da se vrati...ne mogu podnijeti da se
žene prepuštaju, lažu, skrivaju ga i
traže da netko drugi njima donese život... zaborave da one žive i da one mogu,
da one hvataju zvijezde i da nema tog lovca koji će njima dati svoj plijen...
zaborave da se mogu jebati i zabavljati, da ne moraju
sve reći na ispovijedi, da im grijehe i onako nitko neće sprati...da će
svakako, na kraju krajeva, grešne, manje ili više jadne - bezgrešno
skončati...i boje se vibratora, muževa, popova, ljubavnika, šefova...a, zapravo
sve je to isti kurac, ne treba se njega bojati, njega samo treba okrenuti na
pravu stranu, sebi u korist...i biti sretan...
žalim sve one žene koje nisu imale sreću kao ja…da
postanu ptica koja je umirala stoljećima tiho jecajući ... na kraju, razrušena
i slomljena, okovana, umrla zajedno s njime i sagorila u pepeo i prah… nakon
nekog vremena, koje je potrebno za uskrsnuće,
skupila je svoje prašnjave
krpice, svoje masnice, svoje silovane rane i krenula dalje…postala i ostala
svjesna da na ovom svijetu ništa nije bezrazložno - osim muških udaraca …
meni je dano mnogo…mogućnost da tražim i da znam što
tražim, a to je doista mnogo...znam da je još negdje ostalo ljubavi za mene ... bez ožiljaka, krvi i straha ...
danas ja jesam zadovoljna žena koja ne traži previše, zadovoljna
sa ovim što imam ...
ali opasno njušim ...
vjerujte mi, kada kažem da je ovo priča o ljubavi ...
znam o čemu govorim ... jer, i ja sam bila jedna od njih ...
2 komentara:
....uh...predobro..... kao ciljano posebno me dojmio predzadnji odjeljak, onaj veći.....koliko istine, kako dobro opisano, ono do dna u milimetru duše.....jadnici su to, jadnici, a one ..... neću napisati.
Tvoje stihovanje i pisanje pogađa onu najtananiju iskricu bića.
Nadam se da ću te uskoro slušati i uživo! Sanja Kozlica
LP
Objavi komentar