Siniša Kekez

PRIJATELJICE SU ME ODRŽALE

Moje prijateljice ne rade u Vladi,

i ne vode uspješne firme.

Njih ne ganjaju lovci na talente

jer nisu projekt-menadžerice

niti voditeljice ljudskih resursa

u nekoj velikoj tvrtki.

One nisu ni docentice na fakultetu,

ne dovršavaju i ne brane doktorat.

Ne služe se sa dva strana jezika

(ne govore čak ni jedan).

Te vrijedne žene nemaju kućne pomoćnice

ni drugi, manji auto za vožnju po gradu.

Ne troše pola plaće na kozmetiku

niti kupuju brendiranu odjeću.

One peglaju robu, a ne zlatne kartice.

Moje prijateljice svijetu se smiješe

iz samoposluge,

fast fooda,

frizerskog salona,

knjižare...

Ljudi ih vide kao

blagajnice,

konobarice,

videotekarke,

trafikantice,

zajebantice...

Ali, pomoći će kao medicinske sestre,

voljet će kao ljubavnice,

pokretat će poput hormona,

vezat će kao zavičaj.

One imaju oči otvorene kao vidikovac,

osmijeh kao sunčana nedjelja,

srce kao dragi drug.

Te mile žene

zapravo mi i nisu prijateljice,

one su moje drage znanice

i kada ih ponekad sretnem,

kao da u klaonici naletim na čistog vegetarijanca,

ili na derneku na dragu pjesnikinju,

kao da se pokisnut i siv ogrijem izravno na dugi.