STUDEN
Okrutne krhotine postaju lijepa slika.
No kako da ne ostave ožiljke
Kad režu poput stakla makar
Nose osmijeh iskrivljen od straha,
Kako da ne boli?
Jer taj udarac je ništa
Doli bezbožne fizike tijela
Grešno je tražiti spasenje
Od takvog divljačkog djela
Ali ako mogu oslikati
Najtužnije platno bojama
Moje boli,
Kako da ti kažem da me
Ne boli?!
Suze su suvišna uloga u ovoj
Priči neizmjerne patnje.
Jer zašto ovlaš natopiti
Plavetnilo mojih ruku i gnjevni
Purpur mojih nogu i prostu
Natečenost mojeg srama,
Dok polako otiče grimiz
Daleko od mojeg narušenog hrama.
Modra paleta snova nekoć
Nedosanjanih, ali bili su tu,
Bili su nevidljivi: dodir udaljeni;
A sad se ruka grči
Pod prijelomom stremnje;
Pod krahom mraka.
Sjena se bliži i nasilna biva
Uskoro će kraj. Uskoro će doć'
A suton se još samo sniva.
Najljepše boje satkao je vodopad
Moje tužno prolivene krvi
A svako sada zgrčeno rebro
Priča svoj silovit udarac drznika.
Primjećujem si jagodice.
Sad su kosti osjenčane konturom
Neutaživog straha.
Pitka je ta bol
Kad ti nisi onaj kojeg boli.
Atelje moje duše pruža utjehu
Grdoj prijetnji s krivim cerekom
U kutu đavoljih usana.
Bol je ovisnost.
Hoće li ikada biti obznanjena
Granica zvana 'previše'?
Jer crvena vrišti i zapisano je krvlju,
No gluhoća vlada, a sljepilo se širi.
Parajući vapaj tone; gdje li je sada?
Govorim li tiše?
Degradiram li se na uzdah?
Nikad nećemo znati razliku između
Krika crvene i predaje bijele.
I dok pršte boje hladnih sjenki
Dok sviću na mom tijelu
Poput davne
zore –zaboravljene čak meni-
Pitaš li se pitaš: jesi li ikada znao voljeti ženu?
Ne. Ne boli.
Ali zebe.
Hladno je zaboraviti dno
Dok si stvoren da izgubiš sebe.
Ne. Ne boli.
Zebe.
Studen mi drhti u samoći.
I ja se pitam koliko još dugo
Dok napokon ne zaklopim oči?
Nema komentara:
Objavi komentar