Nevena Kuzmanić

JUČER, DANAS, SUTRA           2018.god

Stiglo je nenadano nakon mnogih godina, vrijeme mirovanja

tijela i uma napaćenog i izgriženog duha

prošlost, ona je tu, sveprisutna nepokolebljiva i prikrivena

tako snažna i razorna, radi neumorno, kopa, ruje, pita, preispituje

zaključuje ne obazirući se na moj vapaj i krik

rovari prisjeća se, a ja vrištim

ugasi se, nestani, umri, pusti da mirujem

ja ne želim i neću razmišljati, sjećati se i analizirati bezumnu prošlost

tako odvratnu sada već ogoljenu do kostiju, iako, znam da nikada

neću zaboraviti ljubav slijepu koju poklonila sam tebi i tvom osmijehu

sve do prve pljuske i prvog soka nakon kojeg slijedio je oproštaj sa

suzama u tvojim zlatno smeđim očima i novi sok,  o Bože oprosti mi

sto ne opraštam sebi svoju naivnost koja donijela je pakao u moj život

a ti od mene stvorio si otirač, vreću za boks, pepeljaru po kojoj si gasio

svoje cigarete... zombija koji nije mogao govoriti

strah je vladao mojim bićem,  ja nisam bila ja, moje tijelo nije bilo moje

bila sam objekt bez osjećaja, bez duše, bez ičega samo strah i ništa više

udarce, lomove, opekotine, da mi nedostaje pramen ili dva kose na glavi

ništa nisam osjećala, skoro kao da je to sasvim normalno

i to je trajalo, trajalo, dugo, bila sam živa, a mrtva i bilo mi je sasvim

svejedno hoće li me ubiti ili neće

trajalo je to trajalo, dugo predugo, bolno i tužno, nisam se znala snaći

u tom paklu straha, srama i osame, sve do jednog dana kada se u meni

prelomilo nešto ni sama ne znam što,  vjerojatno onaj plamičak i zelja

za životom, smijehom, radošću i ljubavi kakvu pružam i kakvu zaslužujem

pružila sam otpor, borbu i dobila neviđenu snagu, da ja to ne zaslužujem

takav život ne zaslužuje ni jedna žena, ni jedno ljudsko biće

želim život, želim smijeh, želim ljubav, želim poštovanje i zato pustite me

da zadržim krik na usnama, duboko u sebi i svojoj tišini, tiho, tiše, najtiše

da miruje i ne sluša nikoga tko nije nosio iste ili slične cipele kao

ja Žena, majka, prijateljica, kćerka, jedna jedinstvena jednostavno Žena

NEMOJ SE TRUDITI       -2017. god

PROSLO JE VEC DUGO A MENI NEKAKO SE CINI KAO

I DA NIJE ....DODUSE SAMO PONEKAD

ZNAS OD RAZMISLJANJA ME CESTO BOLI GLAVA

ZNAM DA NIJE TO TEBI VAZNO... VAZNO DA TEBE NE BOLI GLAVA

ZA MOJU NEMA PROBLEMA ONA JE I ONAKO NAUCENA DA JE BOLI

BILO BI JOJ CUDNO DA PRODE NEKOLIKO DANA DA JE NE BOLI...

ZNAS OD SJECANJA MI CESTO DODE MUKA.... MA BAS TEBE BRIGA

TEBI NIKAD NIJE MUKA... TI NEMAS POJMA KAKO JE TO KADA JE

NEKOME MUKA JER TEBI NIKADA NIJE MUKA.... ZASTO BI TEBI

UOPCE I BILO MUKA A MENI NEKA BUDE.. JA SAM I ONAKO

NAVIKLA DA MI BUDE MUKA KADA ME POGODI TVOJA RUKA...

A AKO MI SLUCAJNO NIJE MUKA NEKOLIKO DANA... ZNAM IMAM TEBE

TI CES SE POTRUDITI ... DATI CES SVE OD SEBE DA MENI BUDE MUKA

A AKO OGLUSIM NA RUZNE RIJECI KRV S LICA CE MI POTECI

ZNAS POCELA SAM ZABORAVLJATI NEKE RUZNE STVARI... NISAM SIGURNA

DA LI NAMJERNO ILI ONAKO S GODINAMA.... BILO IH JE PREVISE

PONEKAD OSJETIM TRACAK LJUBOMORE JER TI SE SIJECAS NEKIH LIJEPIH

STVARI I DOZIVLJAJA A JA O NJIMA POJMA NEMAM... U GLAVI MI CRNA RUPA....

SRECOM OPET IMAM TEBE

KAO I OBICNO TI CES SE POTRUDITI DA SE JA SJETIM SVIH ONIH RUZNIH STVARI

I DOGADAJA... DOVOLJNA JE SAMO JEDNA TVOJA RIJEC... JEDAN KRIVI POGLED

I SVE SE VRATI I POSLOZI U MALE PRETINCE KOJI SLOZENI STANUJU U MOJOJ

GLAVI ZAKLJUCANI ZAUVIJEK... ALI KAD POGLED MOJ PADNE NA OZILJKE

STO OSTALI SU OD ONE TVOJE RUZNE STRANE.. CVRSTO ZATVARAM OCI CEKAJUCI

KAD ONAJ DAN CE DOCI..... VIDIM SEBE I SVOJE SNOVE SVOJ CILJ I NADU....

STRPLJIVA SAM I CEKAM... TRPILA SAM PATILA I KRVARILA... MNOGO PUTA I

BILA SAM NA SEBE SVE VISE LJUTA

ZNALA SAM DA TI CES SE NARAVNO POTRUDITI DA ME SJETIS NA ONE

PONEKE LIJEPE  ZABORAVLJENE TRENUTKE IZ NEKE  DAVNE PROSLOSTI

KOJA NIKADA NIJE NI POSTOJALA JER UZ SAV MOJ NAPOR I MUKU

U MOJOJ GLAVI OSTAJU I DALJE SAMO PRETPANI PRETINCI I CRNE RUPE

ZNAS.... NECU TI VISE NISTA GOVORITI JER  U PRETINCIMA NEMA VISE MIJESTA

ZA NIKAKVA SIJECANJA NEMOJ SE TRUDITI UZALUD... BUDI I DALJE SARMANTAN

ZAO I LUD

JA IDEM DALJE TKO ZNA KUD ZNAJUCI DA VISE NIKAD POKRAJ MENE

NECE BITI NITKO NI ZAO NI LUD.... UZALUD TI SAV TVOJ TRUD

NJEGOVA SUPRUGA           -2016.god

Sve se dogodilo nekako naglo

kao grom iz vedra neba.... ljubav

isto tako pala je i prva pljuska

kao i prvi jesenji list nošen vjetrom

kao po nekom redu zaredale su se

isprike izvinjenja pokloni i pažnje

skoro da je bilo idilično... kao u filmu

do prvog udarca šakom, nogom

prvog iščupanog, kovrčastog pramena

prvih ožiljaka prekrivenih debelim

slojem skupocjene šminke naravno

dobivene na poklon uz obećanje

da se neće vise takvo nešto ponoviti...

do prvog ćika ugašenog na umornom

i napaćenom tijelu nekad lijepe žene

sada samo dobro našminkane lutke

praznog pogleda spuštenih dugih

trepavica koje skrivaju oci sto traže pomoć

kao i usne nekad pune rumene sto su

sada samo iskrivljena grimasa od

osmijeha ispod crvenog ruža u strahu

nijemo zovu i vape za pomoć ali nitko

ne vidi i nitko ne čuje... svima je ona

lijepo uređena i našminkana ... lutka

njegova supruga.... još dok je živa.

NIKADA NEĆE ZABORAVITI

Ni sanjala nije da ce joj se tako nesto dogoditi

 ali dogodilo se.. sasvim nenadano i bez razloga

.... muk nevjerica trazenje opravdanja..... sram

dogodilo se opet vise nije bila pljuska sada je dosla saka

iza sake je dosla noga..cupanje kose....

zlatni pramenovi su padali ko pokoseno sijeno

krv je liptala tijelo je oticalo modrilo

samopostovanje se gubilo a strah je zavladao

teror i batinjanje su postali svakodnevica

tijelo je slabilo i bivalo sve punije oziljaka

od ugasenih cikova porezotina i lomova

sve je skrivala debelim slojem sminke ali njene

ranjene oci ocitavale su strah i patnju duboku

od nekadasnje ljepotice pretvorila se u sjenu

koju primjecivali su samo rijetki praveci se

da ne vide i ne primjecuju nista...... cekajuci

da je sretnu slijedeceg dana i mozda je upitaju

kako je i da li joj treba pomoc...... nije to docekala

godine su prolazile ona je tonula sve dublje u tamu

zatvarala se u sebe i trpila batinanje bez glasa i krika

raspadala se nocu dok su djeca spavala nije imala kuda

nije znala sta ni kako.....

znala je da mora nesto promijeniti ako zeli prezivjeti....

nije bilo lako i dugo je trajalo ali dosao je dan

kada je pruzila otpor.. zestoki nenadani.... kao uragan

samu sebe je iznenadila i ohrabrila bila je odlucna

a NJEGA uz borbu je zaustavila i na kraju uz rane i oziljke

izasla kao pobjednica

Sve rane je zalijecila i povila... sijecanja spremila u skrinjicu

i dan danas nakon godina dugih pokusava oprostiti...  pokusava

ali jos ne moze a zaboraviti zasigurno nece nikada jer ranjena je

zauvijek.... do kraja zivota