Duška Mušić

SVITANJE

rekao si ne cmizdri, sve žene hvataju na suze

nerviraš, ista si kao i svaka druga ...

posušila ih, zgazila, zvijezde zjenicom gađala

mrakom tišinu suzila, zoru kapima okapila ...

rekao si ne cendraj, podnesi malo boli

gadljiva si, ne budi kao zadnje žensko...

jecaje zavezala u babinu maramu

stisnula dušu u zobnicu zlokobnu...

čekala da okiši pepeo u meni, lutajuć do hada i natrag

rekao si ne ljubi me, ni jedna od vas nije iskrena

prodajete se za sitnu lovu, ne voli me i ne diraj

i šta ima za ručak... rukama hvatala zadnji sjaj

mazala hladan zrak na rano jutrenje,

prala se u ledenim brzacima

okajavala trud svoj bačen uzalud

hranu na stol stavljala, kao svaka druga žena

drhtala od suza utišanih, kao zadnje žensko

i volila i ljubila negdje daleko, daleko

daleko od ovoga moga svitanja ...

I JA SAM JEDNA OD NJIH

koja je gledala nebo

sa pola oka

na drugu polovinu

navukao se otežali kapak

modrožućkasti

i

ona koja je

naučila plakati

tiho najtiše

da nitko ne čuje

da ni samu sebe ne čuje

jedna od onih

koja je postala imuna na bol

koja je

stavljala tamne

sunčane naočale

i

podavala se iznova u mrkloj noći

radi mira u kući

prije nego bi plavetnilo oko oka iščezlo

i kapak se vratio na svoje mjesto

lagala sam beskrajno i predivno

svima i sebi

samo bi neki ludi damari u duši

lupali do beskraja

i

ubijali me

više od suza više od boli

više od ljubavi

više od udarca

prokletstvo !!!

kao da duša uopće postoji !!!!

i ja sam bila jedna od njih

više ne podnosim žene koje ljigavo  tuguju, oplakuju, pjesmom ga zovu, kidaju vene, krvavim koljenima i masnicama mole da se vrati...ne mogu podnijeti da se žene prepuštaju, lažu, skrivaju ga  i traže da netko drugi njima donese život... zaborave da one žive i da one mogu, da one hvataju zvijezde i da nema tog lovca koji će njima dati svoj plijen...

zaborave da se mogu jebati i zabavljati, da ne moraju sve reći na ispovijedi, da im grijehe i onako nitko neće sprati...da će svakako, na kraju krajeva, grešne, manje ili više jadne - bezgrešno skončati...i boje se vibratora, muževa, popova, ljubavnika, šefova...a, zapravo sve je to isti kurac, ne treba se njega bojati, njega samo treba okrenuti na pravu stranu, sebi u korist...i biti sretan...

žalim sve one žene koje nisu imale sreću kao ja…da postanu ptica koja je umirala stoljećima tiho jecajući ... na kraju, razrušena i slomljena, okovana, umrla zajedno s njime i sagorila u pepeo i prah… nakon nekog vremena, koje je potrebno za uskrsnuće,  skupila je  svoje prašnjave krpice, svoje masnice, svoje silovane rane i krenula dalje…postala i ostala svjesna da na ovom svijetu ništa nije bezrazložno - osim muških udaraca …

meni je dano mnogo…mogućnost da tražim i da znam što tražim, a to je doista mnogo...znam da je još negdje ostalo ljubavi  za mene ... bez ožiljaka, krvi  i straha ...

danas ja jesam zadovoljna žena koja ne traži previše, zadovoljna sa ovim što imam ...

ali opasno njušim ...

vjerujte mi, kada kažem da je ovo priča o ljubavi ... znam o čemu govorim ... jer, i ja sam bila jedna od njih ...