Luca Cetinić

BALADA O NESRETNOJ LJUBAVI         2019.go

I.

Bilo je to dvadesetog vijeka

Godina je sedamdeset i neka

Mlada djeva tek život spoznala

Oko vrata mladiću je pala

Zbilo se to u malome mjestu

Odjurili zajedno na cestu

Da prožive svog života sreće

Do smrti ih rastaviti neće

Ljubav njena procvjetala tada

Vjerovala srcu tako mlada

Ljubomorom nagrižena sreća

Mislila je – to je ljubav veća

Ne slušajuć' nit' oca nit' majke

Za nju bješe početak iz bajke

Sa draganom na motor je sjela

Savila mu ruke oko tijela

II.

Kad je prsten djeva prihvatila

Voljenome vlasništvo je bila

Idila se tada zamutila

Al se djeva s dragim pomirila

Troje djece izrodila mila

Sve činila da im put ne strada

Njena muka brzo je narasla

Ljubomora u bolest prerasla

Na nesreću novi jadi stižu

Ratno vrijeme previše je blizu…

Njen je dragi ratovat' pošao

Strepila je i zdrav je došao

III.

Teče život i sloboda stiže

Njena muka jače glavu diže

Ljubljeni je bolestan postao

PTSP novu muku dao

Nitko nije dokučiti znao

Kakav ju je pakao stigao

Kakve tlapnje ljudski um razvije

Mjesto sreće magla je ovije

Njene kose njeno ljupko lice

Prošarale sijede i borice

Svaki korak bolan je postao

Dragi ju je uhoditi stao

Gubi osmijeh gubi svaku nadu

Tugu skriva u velikom gradu

Gubi snagu bolest je načinje

Život joj se topiti počinje

IV.

Svakog dana optužbe bez smisla

Trpjela je i srce je stisla

Kome reći i gdje pomoć naći

da iz kuće ne smije izaći

Od nemoći zamrzila sebe

Razbolje se, ostade bez glasa

Mutilo se od silnoga mraka

Falilo joj i svjetla i zraka

Svakog' dana a i svake noći

Pitala se hoće li to moći

Slomio joj i dušu i tijelo

U njoj ništa nije bilo cijelo

V.

Kako će ga ostaviti sada

Već bolesna i ne tako mlada

Svojoj djeci ranu bi zadala 

Kada bi se ta tajna saznala 

Milu djecu odgojila nježno

Nesreći se dala neizbježno

Ne vidjevši ni svjetla ni znaka

Zapala je u zagrljaj mraka

Svakim danom dublje propadala

Hranu više nije uzimala

Ne nalazeć' nigdje luku spasa

Predala se ne pustivši glasa

VI.

Dvadeset je i prvo stoljeće

Za nju nije stizalo proljeće

Zima hladi, noć nad djevom vlada

Smrt se bliži valja poći sada

Dragi joj je stao „ugađati“

Al' je nije prestao gaziti

Lomio je dostojanstvo žene

Da zatomi sulude mu želje

U samoći suze miju lice

Nekoć drage mlade djevojčice

Na što li je došla ona sada

Zar umrijeti mora jošte mlada

Nigdje mira i nigdje pokoja

Niti snage niti volje ima

Već zgažena nit' živa nit' mrtva

Nasilniku sklonit' će se s puta

VII.

Sa pedeset i koju godinu

Tijelo joj je pošlo pod ledinu

Roditeljska srca je slomila

Što je sebe tako uništila

Pričali su - mlada žena ode…

Ne znajući njene prave muke

Sila ne da, nije bilo spasa         

Otišla je bez riječi, bez glasa        

Zalud cvijeće, zalud suze, žalost

Žena ta je izgubila radost

Sad je više nadzirati neće

To bolesno od čovjeka smeće

Grobna ploča od mramora blista  

Čuva tajnu jedna duša čista

Mladost joj je protekla u muci

Sada Bogu počiva na ruci.

VIII.

Kad bi moglo što ne može biti

Da se priča neće ponoviti

Da nijedna žena već ne strada

Prava ljubav svijetom da zavlada

Kad bi moglo da se žena štiti

Mnoga majka može pričom biti

Otvorimo srca, oči, duše

Da se žene s jadom ne uguše

Zapamtimo baladu o djevi

Da se slično ponavljalo ne bi

Da se pamti i da je se sjeća

Ljubav treba biti samo sreća.

ŽENE SA INVALIDITETOM U SKLOPU PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA   2016.god

23.11. – Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama

25.11. - Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Nasilje i diskriminacija žena u svakodnevnom  životu i radu, u Republici Hrvatskoj, Evropi i svijetu, na žalost, u porastu je. Nasilje u obitelji prema ženama, posebno onima s invaliditetom, jedan je od najtežih oblika kršenja ljudskih prava. Zabrinjava činjenica kako žene s invaliditetom trpe tri puta veće nasilje i diskriminaciju, što potvrđuju istraživanja.

A da su iste te žene na marginama društvene brige (i u zakonima i u životu), zorno pokazuje primjer iz krivičnog zakona Srbije koji za silovanje žene predviđa kaznu zatvora od 3-12 godina, a za silovanje žene s invaliditetom primjenjuje kazneno djelo „obljube s nemoćnim licem“ za što je kazna 2-10 godina zatvora. (KZ RH nisam stigla provjeriti).

I naša zemlja po tom pitanju uklapa se u tužne statistike Evrope i ostatka svijeta, kada je riječ o nasilju nad ženama. Žene trpe razne oblike zlostavljanja i često izgube život od ruke onih koji bi im trebali pružiti zaštitu i ljubav. Zato svatko od nas treba djelovati i reći:

Stop nasilju nad ženama!

Razumljivo je da mene dodatno uznemirava (blago rečeno) skupina 'nevidljivih', marginaliziranih žena. Jedna od tih skupina su djevojčice i žene s nekim od oblika invaliditeta.  Prema dostupnim podacima, njih čak 70% od ukupne populacije trpi diskriminaciju, a u toj populaciji žene s invaliditetom su posebno ranjiva skupina.

Rezultati ispitivanja koje sam pronašla o stanju tih žena, suočavaju nas s istinom kako su baš one mahom manje obrazovane, jer ih je čak 77% bez osnovne škole ili samo s osnovnom, tek oko 13% sa srednjom, a vrlo mali broj je visokoobrazovano. Samim time mahom su i ekonomski ovisne.

Tužna je činjenica da se nasilje i diskriminacija prema toj skupini događa na svim razinama, i u svim oblicima: fizičko, psihičko, ekonomsko, seksualno i slično.  Zatim, kršenje osnovnih ljudskih prava ne pružanja pomoći za neovisno življenje, nedostatak pomoći ženama s invaliditetom kod majčinstva i očuvanja zdravlja, njihovo neuključivanju u javni i politički život, itd.

Zbog invalidnosti trpjela sam i trpim mnoge diskriminacije, što sam pokušala opisati u svojoj autobiografskoj knjizi 'Ti možeš sve'. Iako osviještena i osnaživana, učinila sam tek pokoji mali korak prema osobnom zadovoljavanju  svojih  želja, mogućnosti i potreba. Jer, u uvjetima života kakav mi je nametnut i zadan, nije bilo važno kolike su mi sposobnosti, interesi, htijenja… Ukoliko  nisi rijetki genije i ako ti sredina nije prijateljska i pristupačna, tvoj svijet se sužava na četiri zida. Moji uzleti završavali su  padovima i posrtanjima, moji koraci nailazili su na brojne prepreka… Život od patnje i boli poštedi tek rijetke sretnike…

Čovjek nije otok, u ovom slučaju - žena nije otok, i ne smije ostati sama u nevolji! Stoga, djelujmo uvijek kada je neka od nas 'isključena' ili zlostavljana, pružimo si međusobnu pomoć i ohrabrenje.

Jedan od načina je i ovaj večerašnji, u kojemu pjesnici stihom progovaraju o problemu zlostavljanja nad ženama! Voljela bih da se večeras, svi mi okupljeni uz Trstih, dogovorimo da do sljedećeg Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, izdamo zajedničku zbirku stihova na tu temu…To je  ujedno i moj prijedlog.