Njega jednog sina je imao.
Bješe Boško, a zvali ga Bole,
zadnju paru za njega je dao
da visoke on završi škole.
Radio je od jutra do mraka
i sve mu je ispunjav´o želje,
misleć starost da mu bude laka
da će i on pazit roditelje.
Godine su prolazile tako
starost stigla, a snaga izdaje,
svakog dana stari otac plak´o,
a sin srećan za to i ne haje.
„Posust´o sam, iznemogo, sine
pomozi mi sad mi pomoć treba!
Stigla bolest, sustigle godine
sad ne mogu zaraditi hljeba“.
Da se oca riješi, odlučio.
Odvešće ga gdje je šuma gusta,
gdje je bistri potok žuborio,
biće manje jedna gladna usta.
Al´ da ne bi sustigli ga grijesi
kada maljem mozak mu razvali,
pogaču će vruću da umjesi
i na glavu staracu da stavi.
Nedjelja je, cijelo selo spava,
a sin oca diže iz postelje.
„Ustaj, tata, boli li te glava?
Hoću tebi da ispunim želje“.
Gusta magla vidik zaklonila,
stari otac posrće i pada,
kakva l´ ga je sudba zadesila
misli jadan, šta l´ će biti sada.
„Brže, brže do onog šumarka
tu će zadnja stanica ti biti.
Nije šala, a nije ni varka
pogača će sad te umoriti.“
A kad im se susretoše oči,
nemoćan je starac prozborio
i desna se ruka mu ukoči.
„Zar sam , sine ovo zaslužio“?
„Koliko sam dana gladovao.
Sve se vraća, sine moj,
da bih tebe školovao.
I tebe će ovdje tvoj“.
Sin se vraća, pos´o obavio,
eho malja odnose daljine.
Zauvjek je oca se r´ješio,
šta uradi ti nesrećni sine?
Ustani iz groba, voljeni Tata
zaštiti mene i moga brata!
Od kad te nema sreća je stala
mama se za nekog čiku udala.
Davno je mogao biti nam djeda,
kose nam čupa, jesti nam neda.
Mama je uvijek na njegovoj strani
isto ko i on sve nam brani.
Pa onda zajedno počnu nas tući
drhtimo na kiši, ne smijemo kući.
Više smo gladni, no siti Tata
često nam kućna zaključana vrata.
Na brata pazim da se ubio ne bi
grob nam otvori da dođemo tebi.
Suze nas guše, udarci bole
ustani Tata, djeca te mole!
U malu sobu - deset kvadrata
tri dana prije Božića,
ulazi sin smrknutog lica
gunđajući nešto, zalupi vrata.
„Sestra i ja dogovorismo se, mama,
starački dom zadnja ti stnica,
tamo ćeš nova upoznat' lica
i nikada nećeš biti sama.
Znamo da si s mukom radeć' u tuđini
meni i sestri kuće gradila,
znamo da si često i gladna bila,
biće ti lijepo, ništa ne brini.
Dv'jesto kvadrata kuće su naše
i tvojih deset, dobro će doći.
Niko nam neće kašljati u noći,
tu ćemo zimnice slagati flaše.“
Ko grom iz vedra neba kad grune,
krenuše suze, nestade daha.
Pola od tuge, pola od straha
zaplaka majka i sudbu kune.
„Nemoj me u dom, majčinog ti mlijeka,
ovdje su utkani svi dani moji
i tebi tako vratiće tvoji!
Ista će sudba i tebe da čeka.“
„Naša je zadnja - tu nema zbora,
višak si sestri i meni isto.
Pakuj se kreći, sa tim smo načisto -
to što se mora, mora!“
I brat i sestra pakuju stvari,
složniji nikada nisu ni bili.
Na licu radost - majke se riješili.
Unuci plaču, al' to ne mari.
Na pragu kuće auto stao.
Unuci vrište: „Ne damo baku!“
Komšije se čude, stali na sokaku:
„Ne dirajte ženu, zar vam nije žao?!“
Jedna je majka - nesrećna tako
uz pomoć djece iz kuće dvije,
izbačena na put k'o da majka nije.
Silu nad starim pokazati je lako.
U tuđoj sobi, starica jadna
niti je jela, niti je pila
i noć i dan suze je lila.
Ispustila dušu žedna i gladna.
I baš na Božić kad se radost dijeli,
kada su crkvena zvonila zvona...
Plakalo je nebo i cijela vasiona.
Umjesto djece, jednu su majku
anđeli sebi zauvjek uzeli.
U OVOM TRENU - STOP 2017.god
K´o svakog dana, tako i juče
s flašom u ruci, pijani tata,
uz žustru psovku sa kućnih vrata
dobru nam Mamu stao da tuče.
A mene i moga mlađega brata
na snijeg i kišu istjer´o bose,
desnom joj rukom čupao kose
a lijevom snažno stez´o oko vrata.
I ne znam ko je vrištao više.
Komšije počele svijetla da pale.
A naše suzne okice male
gledaše Mamu – k´o da ne diše.
Djeda je Mirko stigao prvi.
Staračke ruke drhte od bola,
kroz suze nazvao bolnička kola
nepomičnu Mamu gledao u krvi.
Mene i brata u toj su noći
sigurnoj kući – odveli kažu,
a znamo da nije i da nas lažu
i da će Mama uskoro doći.
Na pola puta seoske ceste
dok se za život boriše Mami.
K´o da mi šapnu: „ Ostadoste sami.
Ja moram poći, sinovi gdje ste“?...
I tog je časa, najbolja Mama
postala žrtva jednog dželata,
koji se ne može nazvati tata,
a djeca njena ostala sama.
Pišem ti pismo, surovi svijete.
Donesi Zakon – u ovom trenu.
Nasilju STOP! Ne diraj ženu!
Moli te jedno nesrećno dijete.
Nema komentara:
Objavi komentar