GLAVA IZNAD VODE 2021. god
Budi kamen!
Da na tebe stanem
pa da glavu dignem
visoko iznad vode.
Budi dubok,
budi mračan,
budi nijem!
Da u tebe bacim
gorčinu, tugu, bijes.
Da još jače
zasvijetlim.
Da se bolje čuje
kada zapjevam.
Budi sve što želiš!
U svakoj tvojoj želji
ja ću znati
jednu svoju prepoznati.
NA ULICI 2019.god
On
ljutito baca
cigaretu
žar u zraku
opisuje
krivulju bijesa
varnice
slijeću
podno njenih
nogu
varnice joj
slijeću
na skupljena
ramena
Ona
spušta glavu
i zuri
u grudi
u asfalt
u vrške
cipela
kosom je
sakrila lice
od mene
slučajne
prolaznice
Ali strah
izbija iz nje
ne može ga
skriti
zna da su
noć i ulica
nepouzdani
saveznici
kada dođu
kući
kazna tek je
čeka
i tko zna
zbog čega
teška ruka
njenog čovjeka
UPLAKANA NEDJELJA 2018.god
Ponekad se stvarno začudim
kako to da ne čuješ
dok vrištim od samoće?
Kako to da ne čuješ
dok urlam tražeći te?
Zar stvarno ne čuješ
kada te opsujem,
jer si me natjerao
na mržnju, a volim te,
na prijezir, a želim te,
na kletvu si me natjerao,
a trebam te.
I onda, bez jecaja,
bez upozorenja,
suze same krenu.
Klize niz obraze
i padaju na stol,
u tanjur juhe,
u porciju tišine,
u moj život
kao prstohvat gorčine.
Otarem ih dlanom, začuđena,
i glasno upitam:
„Zar vas još imam?“POSLIJE TEBE 2017.god
Poslije tebe
mogao bi me voljeti
samo neki šaman,
vrač, čarobnjak
ili iscjelitelj
obdaren
čudesnim moćima
da liječi neizlječivo,
da vida nevidljivo,
da popravlja nepopravljivo.
Poslije tebe
mogao bi me poželjeti
samo pustinjak neki
zaluđen samoćom,
istraživač Pola,
umrtvljen hladnoćom,
fakir neki
kojeg neće boljeti
kada se priljubi
uz moje bodljikavo srce.
Doista,
poslije tebe,
ovakvu mene,
bi li itko
htio voljeti?
Šumu crnu,
pustopoljinu jalovu,
ljusku praznu,
od kostrijeti
izatkanu.
Nema komentara:
Objavi komentar