Milojka Jelovac

IN MEMORIAM

MOJOJ VESNI MIJOVIĆ          2019.god

Svako slovo suzom kvasim,

dok o Vesni pišem rime,

a iz grudi gnijev zbori,

suzom pišem tvoje ime...

Je li žena ljudsko biće

um monstruma dokle seže,

ne bi smjela druga ruka,

obarače da poteže...

Svjedoci smo svakog dana,

tragedija na sve strane,

imal pravde i zakona,

da ubici na put stane...

Oprostiti nikad neću,

bezdušniku moja Vesna,

unuk Pavle osta mali,

ti mu bješe ruka desna...

Ni rođendan drugi neće,

proslaviti s bakom svojom,

Anđelima ti odletje,

tragedijom teškom ovom...

Ne neću ti reći zbogom,

za mene si živa vazda,

poručujem glasno bolno,

da je žena sam svoj gazda...

Vječna ti slava moja Vesna...

KRISTINI                2019.god

Jezero Krupac ćuti,

i lije goke suze,

još jedna cura strada

mladost joj manijak uze...

Topole nemi su svedok,

užasne smrti tvoje,

ubica mirno šeto,

dok cvili pero moje...

Srce me ponovo boli,

i neće da se smiri,

sotone haraju zemljom,

dušom mi nemir piri...

Kakvo je ovo vreme,

ubistva i pucnji razni,

prokleta bila zemljo,

smrt siju umovi prazni...

Da li je žensko biće,

stvoreno da život rađa,

ili je nekom monstrumu,

smrt njina mnogo slađa...

Kojim si mukama mučena,

tu u kanalu praznom,

ima li ubici tvome

kajanja sa nekom kaznom...

Kuda li ovo srljaš,

kukavna Crna Goro,

sa samo petnaest ljeta,

ubica postat si moro...

Od hladnih i teških rana,

Kristina ljepoto mlada,

laka ti crna zemlja,

u kojoj nevino strada...

BRANKA ĐUKIĆ             2018.god

2*09*1975g.

Tu gdje gorski vjetar huči,

na oblaku munje zbore,

gavranovi nebesima kruže,

Vile vode razgovore...

Sjećaš li se sestro moja,

kad đevojka za čast gine,

kuršum vreli ustreli je,

na ledini sred planine...

Do Meteha pokraj Peći

vraćala se ispred noći,

arnaute na put srete,

dalje nije mogla proći...

No im drsko pljunu lice,

kad izrode rađa majka,

čast i ponos đevojački,

sačuvala Đukić Branka...

Mrtva pade ispod jela,

rasuše se knjige njene,

ranom zorom otac Rade,

prepoznade njene sjene...

Ne vjeruje očnjem vidu,

u naručju Branku nosi,

i ledno čelo usput ljubi,

i mrtvom se on ponosi...

Osvetu je isplaniro,

neka mirno Branka spava,

upucaće arnaute,

da i njima kuka majka...

Kad osveti čedo svoje,

ne htje niskim da se svađa,

kraj mladosti prekinute,

i smrt će mu biti slađa...

Čakor gora opustjela,

samo jedna teče česma,

namjerniku ako svrati,

poklon mu je moja pjesma...

Da čast živi dovijeka,

a zlotvora sve je više,

neka živi Đukić Branka,

dok pošteni narod diše...

TIJANA JURIĆ              2017. god

Odavno zbog tebe moje pero plače,
i neće da piše ove tužne rime,
duša boli sve jače i jače,
tužnoga srca pominjem ti Ime...

O kakav monstrum neljudskoga soja,
pomisli na tako krvoločan zločin,
ima li duša da ne plače koja,
kada se suoči sa stihom ovim...

Sudba nesrećna odvede te tamo,
u malo mjesto kod bake i deke,
a da si znala ne bi ni išla,
gdje nedužno život dade jedno djete...

Društvo te čekalo mila si im bila,
drug ti pozajmi i duksić svoj,
ni snove dječje nisi još snila,
pregolem svima nanjela si bol...

Po njegovom mozgu alkohol pliva,
ote te u tmini i ostavi tugu,
ne haja koliko godina imaš,
dok duksić htjela vratiti si drugu...

Mučki u kola zgrabio tebe,
odveo nedje na poljanu pustu,
životinjskim nagonom vodio sebe,
okaljo drumom kosu ti gustu...

Šta li je htio a šta je mogo
ne gledo zore ni bijela dana,
svirepost svoju iskaza mnogo,
jača si do sad od bilo kog žala...

I nije naum ispuniti mogo,
bila si krhka a lavlja snaga,
mučio, šamaro, divljaštva mnogo,
a onda sveza duks oko tvog vrata...

Šta li će sada - mozak nema snagu,
da tvoje tjelo sakrije od ljudi,
pa te na smeću prekrio nagu,
zar Bože držiš zvjeri sred ljudi...

Tijana curice Anđele do bola,
kada bih mogla krvniku prići,
golom bi rukama davila skota,
da mu ni zemlja neda u se sići...

Zaštiti djecu Imenom tvojim,
imaće ljudi da te se sjete,
tata te čuva zakonom tvojim,
vječna ti slava nedužno dete.