IN MEMORIAM
MOJOJ VESNI
MIJOVIĆ 2019.god
Svako slovo
suzom kvasim,
dok o Vesni
pišem rime,
a iz grudi
gnijev zbori,
suzom pišem
tvoje ime...
Je li žena
ljudsko biće
um monstruma
dokle seže,
ne bi smjela
druga ruka,
obarače da
poteže...
Svjedoci smo
svakog dana,
tragedija na
sve strane,
imal pravde
i zakona,
da ubici na
put stane...
Oprostiti
nikad neću,
bezdušniku
moja Vesna,
unuk Pavle
osta mali,
ti mu bješe
ruka desna...
Ni rođendan
drugi neće,
proslaviti s
bakom svojom,
Anđelima ti
odletje,
tragedijom
teškom ovom...
Ne neću ti
reći zbogom,
za mene si
živa vazda,
poručujem
glasno bolno,
da je žena
sam svoj gazda...
Vječna ti
slava moja Vesna...
KRISTINI 2019.god
Jezero
Krupac ćuti,
i lije goke
suze,
još jedna
cura strada
mladost joj
manijak uze...
Topole nemi
su svedok,
užasne smrti
tvoje,
ubica mirno
šeto,
dok cvili
pero moje...
Srce me
ponovo boli,
i neće da se
smiri,
sotone
haraju zemljom,
dušom mi
nemir piri...
Kakvo je ovo
vreme,
ubistva i
pucnji razni,
prokleta
bila zemljo,
smrt siju
umovi prazni...
Da li je
žensko biće,
stvoreno da
život rađa,
ili je nekom
monstrumu,
smrt njina
mnogo slađa...
Kojim si
mukama mučena,
tu u kanalu
praznom,
ima li ubici
tvome
kajanja sa
nekom kaznom...
Kuda li ovo
srljaš,
kukavna Crna
Goro,
sa samo
petnaest ljeta,
ubica postat
si moro...
Od hladnih i
teških rana,
Kristina
ljepoto mlada,
laka ti crna
zemlja,
u kojoj
nevino strada...
BRANKA ĐUKIĆ 2018.god
2*09*1975g.
Tu gdje
gorski vjetar huči,
na oblaku
munje zbore,
gavranovi
nebesima kruže,
Vile vode
razgovore...
Sjećaš li se
sestro moja,
kad đevojka
za čast gine,
kuršum vreli
ustreli je,
na ledini
sred planine...
Do Meteha
pokraj Peći
vraćala se
ispred noći,
arnaute na
put srete,
dalje nije
mogla proći...
No im drsko
pljunu lice,
kad izrode
rađa majka,
čast i ponos
đevojački,
sačuvala
Đukić Branka...
Mrtva pade
ispod jela,
rasuše se
knjige njene,
ranom zorom
otac Rade,
prepoznade
njene sjene...
Ne vjeruje
očnjem vidu,
u naručju
Branku nosi,
i ledno čelo
usput ljubi,
i mrtvom se
on ponosi...
Osvetu je
isplaniro,
neka mirno
Branka spava,
upucaće
arnaute,
da i njima
kuka majka...
Kad osveti
čedo svoje,
ne htje
niskim da se svađa,
kraj
mladosti prekinute,
i smrt će mu
biti slađa...
Čakor gora
opustjela,
samo jedna
teče česma,
namjerniku
ako svrati,
poklon mu je
moja pjesma...
Da čast živi
dovijeka,
a zlotvora
sve je više,
neka živi
Đukić Branka,
dok pošteni
narod diše...
TIJANA JURIĆ 2017. god
Odavno zbog tebe moje pero plače,
i neće da piše ove tužne rime,
duša boli sve jače i jače,
tužnoga srca pominjem ti Ime...
O kakav monstrum neljudskoga soja,
pomisli na tako krvoločan zločin,
ima li duša da ne plače koja,
kada se suoči sa stihom ovim...
Sudba nesrećna odvede te tamo,
u malo mjesto kod bake i deke,
a da si znala ne bi ni išla,
gdje nedužno život dade jedno djete...
Društvo te čekalo mila si im bila,
drug ti pozajmi i duksić svoj,
ni snove dječje nisi još snila,
pregolem svima nanjela si bol...
Po njegovom mozgu alkohol pliva,
ote te u tmini i ostavi tugu,
ne haja koliko godina imaš,
dok duksić htjela vratiti si drugu...
Mučki u kola zgrabio tebe,
odveo nedje na poljanu pustu,
životinjskim nagonom vodio sebe,
okaljo drumom kosu ti gustu...
Šta li je htio a šta je mogo
ne gledo zore ni bijela dana,
svirepost svoju iskaza mnogo,
jača si do sad od bilo kog žala...
I nije naum ispuniti mogo,
bila si krhka a lavlja snaga,
mučio, šamaro, divljaštva mnogo,
a onda sveza duks oko tvog vrata...
Šta li će sada - mozak nema snagu,
da tvoje tjelo sakrije od ljudi,
pa te na smeću prekrio nagu,
zar Bože držiš zvjeri sred ljudi...
Tijana curice Anđele do bola,
kada bih mogla krvniku prići,
golom bi rukama davila skota,
da mu ni zemlja neda u se sići...
Zaštiti djecu Imenom tvojim,
imaće ljudi da te se sjete,
tata te čuva zakonom tvojim,
vječna ti slava nedužno dete.
Nema komentara:
Objavi komentar