Katica Tomek

ZLOSTAVLJANA                     2025.god

Sve je bilo brzo, kao treptaj oka,
Poniženje bez publike,
Ledena tišina prekrila je svaki ugao stana,
Sve je mirisalo na potrebu
Da pobjegne, nestane u sjenkama polutame…
Sjela je na rub male fotelje, obrisala suzu
I prkosno, u mislima, odlutala
U neke krajeve gdje još nada
Zna ponekad niknuti…
A vani je već svitalo,
Jedan susjed je krenuo
Na posao, tiho je zaključao vrata…
Boljelo je negdje u dubini
Osluškivati ledenu tišinu
Koja se uvukla u zidove,
Ranila pogled kroz prozor…
Nije imalo smisla nekoga nazvati, popričati,
Drhtavom skuhala je kavu
I život je krenuo dalje…

UBIO SI ME ŠUTNJOM              2023.god

ubio si me šutnjom, bezdušnom mjesečinom u pogledu,
ubio si grubošću komadiće duše, nije bilo krvi,
u mračnim noćima nestalo je zvijezda, okusa nade, života,
previše toga se izgubilo u ponorima bez dna,
zaboravljene nježnosti ostale su zgažene na mokroj cesti,
kao prebijena pseta…
ubio si me šutnjom, bezdušnom mjesečinom u pogledu,
ostavljena tako na nekoj usamljenoj stanici
nisam znala kamo krenuti, nisam mogla plakati,
niti željeti bilo što..

GLUHA NOĆ                  2020.god
 
noć je hladna, a zvijezde krvare  od izrečenih riječi
oštrijih od oštrice noža...
povratka nema i to boli
a trenutak je nijema slika, prazna soba bez izlaza
i vani nitko ne zna
da je ubijena krhotina duše pogledom hladnijim od leda,
upravo tu u blizini, u stanu čiji je kućni broj poznat mnogima,
u ovom kvartu punom zelenila i velikih trgovačkih kuća...
dižem se s poda, udarac je bio nemilosrdan i precizan,
glumim ponos ostatkom snage u sebi,
a grumen tjeskobnih misli valja se i valja nizbrdicom svijesti,
zatrpat će lavina olovna, bezlična, svaku nježnost čuvanu dugo...
a noć je hladna i zvijezde krvare beskrajno od izgovorenih riječi,
oštrijih od oštrice noža...

NE UDARAJ ME              2019.god

ne udaraj me,

to boli u svim postojećim nijansama boja,

pusti me iz ove mračne sobe,

ugušit ću se

u slapovima nekih nepoznatih strahova,

pusti da odem,

umorna sam i ljubav je postala teret ,

prazni paket bez ukrasa…

kiša nepotrebnih riječi ispire mi misli ,

zaboravi me ,

pusti da zaboravim grmljavinu tvog bijesa

kojem ne znam razlog

mrak je,

krhotine razbijene sreće

staklo su na putu kojim hodam

i stopala mi krvare…

ne udaraj me,

ne traži razlog za nove grubosti,

važno je da ljudi ne doznaju,

sramim se i zvijezde na nedokučivom nebu

bodeži su ljubičasti, oštri…

sreća je na podu ove zlokobne sobe

razbijena u tisuće komada,

hodam i stopala mi krvare,

ostaju tragovi

ne udaraj me više,

ljubav je mrtva ptica  na mokrom asfaltu

u jesenskoj noći.

STARICA                          2017. god

U sumračnom kutku ulice  sjedila je često s kiticama cvijeća u krilu

za prodaju,

tek malo ju je prolaznika primjećivalo, još manje kupovalo njenu robu,

redali su se u nizu dani dobri loši, navike su način da se opstane,

svemir se ponekad ljutio i čuvao tajne neke,

mnogo je kitica cvijeća završilo u smeću, neželjeno…

ranjeni trenuci u noćima nedefiniranim ponekad vrište,

snovi su prah i slapovi tešku što ostaju živjeti u dubinama

i dok se u svijetu vode ratovi, egzistencijalna tjeskoba je uobičajena,

na istome mjestu umorna starica još ponekad pokušava prodati koju kiticu cvijeća…

slika je to zagrebačkih zora i predvečerja,

možda je više od života, možda manje, razumijemo sve manje toga,

nestaju bez traga ljubavi , eterične i one strasne,

podvlače se crte,

bilo bi tako dobro da je pjesma rijeka zelena što odnosi neželjeno..