Translate

četvrtak, 23. studenoga 2017.

Melanija Bojanović



IZGUBLJENO POVERENJE                  2019.god

pupoljak mali na vrhu očevog vrta ruža
nevin, rumen ,ćerkica u beloj bluzici
krasili su je sitni na leđima ušiveni zakopčani dugmići
ćerku je otac na put u kola "svog druga " spremio
da je ne bi autobusom vodio, dan sa posla gubio
i drug je malo starijeg sina imao

kola su putem išla
odjednom skrenuo je u atare
pohlepno devojčici dugmiće cepajući
izletela je i tčala u nepoznate prostore vičući
" UPOMOĆ !!! " , niko je nije čuo
"prijaviću te tati i policiji !!! "

"pohlepa" je splasnula
nogama ga je šutirala
fudbal je sa ocem trenirala
ušla je u kola na zadnje sedište je sela
u kuću je brzo bez pozdrava uletela
vodom je ruke, sve sa sebe dodire ljigave isprala
prećutala u noći je teško uzdisala

opet je na put otac kod druga upućivao
"NE !!! " -tata on ti nije drug ! "
"nije te valjda dirao ? "
"DA !!! ali nije uspeo da me povredi
odbranila sam se, naučio si me ! "
otac je glavu sagnuo ,
ružnu reč nkada pred njom nije izgovorio
"svinja "
suze su se kotrljale po nežnom očevom licu
ćerka mu je glavu podigla pogledom očiju lavice
idemo autobusom dragi tatice
na stanici joj je sladoled kupio
smeškali su se i do smrti voljeni su sebi bili

ona je u ženu stasala
porodiljom u naručju sina je podojila
viška mleka je imala
babice su joj bebu devojčicu doneli na podoj
majka, " od druga" snajka se od carskog reza oporavljala
ona ogromna i velika
nekadašnja devojčica je i dalje ostala kao devojčica
smireno je plačuće dete nahranila
" šta je unuče " ljigavca"krivo?
kod nje ono : " sve se vraća, sve se plaća "
ne deluje, humanost je svoju pokazala

NEMA PRAVILA---ČUDNI SU PUTEVI GOSPODNJI



VOLELI SMO SE !              2018.god

Tako sam mislila
i ljubavlju te
strasnom hranila,
podižući dom i decu.
Odjednom sva verovanja
su se kao kula od karata srušila.

Nasilje zbog pohlepe, licemerja
i kićenjem tuđeg perja
porodicu je rasturilo.
Nebo nad kućom
više srcu ne kuca.
Moram ćutati
i tugom pesme napajati,
ne želim plakati
ni nasilje prijaviti.

Oca, biološkog samo,
koji sa saučesnicima
udari, bolove nanese
misleći da je čovek pravi.
Mati decu grli, ljubavlju
i sa pomaganjem im hrli.
Svu TUGU boli
od tog saznanja,
sama u nesanici
sve više u molitvama Bogu
je grli.



IZGUBLJENO POVERENJE   2017.god

pupoljak mali na vrhu očevog vrta ruža
nevin, rumen,ćerkica u beloj bluzici
krasili su je sitni na leđima ušiveni zakopčani dugmići
ćerku je otac na put u kola "svog druga" spremio
da je ne bi autobusom vodio, dan sa posla gubio
i drug je malo starijeg sina imao

kola su putem išla,
odjednom skrenuo je u atare
pohlepno devojčici dugmiće cepajući
izletela je i trčala u nepoznate prostore vičući
" UPOMOĆ!!! ", niko je nije čuo
"prijaviću te tati i policiji !!! "

"pohlepa" je splasnula
nogama ga je šutirala,
fudbal je sa ocem trenirala
ušla je u kola na zadnje sedište je sela
u kuću je brzo bez pozdrava uletela
vodom je ruke, sve sa sebe dodire ljigave isprala
prećutala u noći je teško uzdisala

opet je na put otac kod druga upućivao
"NE!!! " - tata on ti nije drug! "
"nije te valjda dirao ? "
"DA!!! ali nije uspeo da me povredi
odbranila sam se, naučio si me! "
otac je glavu sagnuo,
ružnu reč nikada pred njom nije izgovorio
"svinja"
suze su se kotrljale po nežnom očevom licu
ćerka mu je glavu podigla pogledom očiju lavice
idemo autobusom dragi tatice
na stanici joj je sladoled kupio
smeškali su se i do smrti voljeni su sebi bili

ona je u ženu stasala
porodiljom u naručju sina je podojila
viška mleka je imala
babice su joj bebu devojčicu doneli na podoj
majka, "od druga" snajka se od carskog reza oporavljala
ona ogromna i velika
nekadašnja devojčica je i dalje ostala kao devojčica
smireno je plačuće dete nahranila
"šta je unuče " ljigavca"krivo?
kod nje ono : " sve se vraća, sve se plaća "
ne deluje, humanost je svoju pokazala
NEMA PRAVILA - ČUDNI SU PUTEVI GOSPODNJI




Nema komentara: