Fatima Jamaković-Čorambegić

TRAGOM MRTVOG SVIJETLA       2022.god

U tankoj zguzvanoj majici zakoraçi na ulici
Prognana rijeçima kao ostricama noza
Plasi se i sopstvenih otkucaja srca.

Kuda sad,rano da krene, kasno da se vrati
Svoje disanje çuje u mraku .

U maglovitom jutru,nazire se budjenje sjene....
Nema hrabrosti za bijeg.

Bunilom nosena sjeda na klupi u parku
S oblizneg drveta probudi je ljubavni zov goluba
Pricini joj se da vidi bosonogu djecu na travi
Dok im nozice rosa umiva.

Ustaje i lagano krece
Namjesta tanku majicu i sapuce:
Kuda sad...a podsvjesno zna
Jedini put kojim ce poci,put je do
dva usnula meleka
Po cijim licima plesu zrake bezbriznog sna.

Kolaju misliko krdo pobjesnjelih kojota
U trenu voďjena tragom skorasnjeg
sjecanja
Zastade kao ukopana.

Noge nece dalje,mrtvo svjetlo lice obasjalo
Davno je svanulo.


I ponovo je tu,na mjestu zlocina
Sjedi na kaucu,pusi cigaretu za cigaretom
Dim se rasplinuo pre ocima
Dok se skriva u tami vlastitog osmjeha.

Zvonki djeciji glas vrati je u stvarnost
Pomicu se kazaljke na zidnom satu
Sapatom molitvom izgovara
Rasirenim rukama djecicu u zagrljaj skriva.

Silueta covjeka nestaje niz ulicu,
Brzo navuce zavesu na prozoru
Predajuci se prividnom spokoju.

Zastade ispred ogledala,promuklim glasom sebe pozdravlja
Kao odbjegla nada,bljesnu kristalna odluka
Od danas na ovo sivilo tacku stavlja.



CVIJET IZ KAMENA 2021.god

Nemoj zaobići usamljeni cvijet
Koji, kroz zidine kamene,
Stidljivo proviruje
Dok laticama, napola svehlim
Zemlju dodiruje –
Pupoljke neprocvale svojom
sjenkom od suše krije.

Tami bez tračka svjetla se prepustio
Maštajući o nedokučivosti sna
Tek ponekim hrabrijim ogrankom
Na tren kroz prozor života pogleda.

U noćima prepunim strepnje
Drhtavim laticama odbjeglu nadu doziva
Kroz mrežastu zavjesu
izblijedjelog mjesečevog sjaja.

A tako malo mu treba
Tek tračak svjetlosti i kapljice rose
Da razbije okove straha i nemoći
I zaplovi u zagrljaj prostranih livada
Gdje poj slavuja, žubor potoka i plavo nebo
Sve u melodiju slobode pretvara.

Čovječe, osvrni se oko sebe
Pomozi bar jednom okovanom cvijetu
Poruši zidine beznađa, zalij ga
ljubavlju i snagom volje
Razbij strahove od bijednih i
bolesnih nasilnika.

Neka svaki cvijet slobodno širi
korijen i latice svoje
Snagom mističnog mirisa
svojstvenog ženi
Neka uništi sve nespokoje.

O Bože milostivi,
Pusti kišu nek spere sramotu na
ovome svijetu
Neka nijedan nedužan cvijet

Ne umre.

ŽENA, ELEGIJA                       2019.god

Žena je kao cvijet,  ukras cijeloga svijeta

Nemoj da je povrijediš

Može prestati da cvjeta

Ona  je satkana od  mnoštvo suptilnih energija

Ona je majka, supruga, kćerka, ona je elegija

Ima i onih koji ne znaju cijeniti tu nježnost i ljepotu

I često naprave pakao u njenom životu

Kakav je to čovjek  što ženu vrijeđa i na nju ruku diže

I svoje kukavičluke u knjigu zlodjela niže

Kako razumjeti  besramnost takvih stvorenja

Kad  isti pred jačim, poginju glavu kleče i mole

I ni tada ne pomisle na rane žene koje mnogo bole.

To su licemjeri koji pred slabijim  pokazju prava lica

Zato ne okreči glave od tih bezdušnika i  potajnih ubica

Upri  prstom u njih , vriskom se oglasi nek pršti na sve strane 

Neka im se kao bumerang vrate sve boli i suze isplakane 

Udruženim snagama u ime svih žena ozidajmo ljubavne zidove

Kroz koje  zlo ne može proči, i do tijela i duše žene  nikada više doći .

STOP NASILJU NAD ŽENAMA      2018.god

Nije čovjek onaj što umjesto zagrljaja

Ženi udarce bez ikakvog povoda daje

Bljujući bijesno svoje promašaje.

Nije čovjek onaj ko psovkama i vikom

Pokazuje nadmoć u iluziji nemoći svoje

Ko podmukla hijena što čeka pritajena

Da se iz prikrajka pojavi žrtva njena.

Misliš da je snaga ono što tijelo i dušu žene povređuje

Ne, to je kukavičluk što čovjeka obezvređuje

Misliš da je ljubav ono zbog čega žena gorke suze lije

Ne, to je opsesija bolesnog bića što se iza nje krije.

Ukroti svoje nagone, nek’ ljubav ispliva iz tebe

Svu nježnost i pažnju majci, supruzi, kćerci posveti

Ona je žena, najljepši ukras na svijetu,

I nije je uopće teško voljeti.

Stop nasilju!

Vrisnimo skupa nek’ se zemlja zatrese od povika žena

A jedini lijek toj bolesti ljubav je iskrena!

LAHKO JE               2017.god

Lahko je ptici u kavezu slomiti krila

Ogoliti  ozelenjele grane, jutarnjom rosom okupane

Lahko je biti tornado koji  juri u pravcu pritajenoga  srca

Od čijeg udara polahko gubi ritam i isprekidano kuca.

Lahko je pokidati  tanane  strune ženske duše 

Izbrisati  najljepši  ukras - osmijeh sa njenog lica

Lahko je djeci ukrasti djetinjstvo u cvijetu punog sjaja

Uskratiti  radost  igre i toplinu  majčinog zagrljaja.

Da, sve je to lahko za one kojima je  nježnost -kukavičluk, 

Drskost- hrabrost , tuča-dostojanstvo, psovka –pjesma slavuja

Sve je to lahko za one u  kojima  su zamrla sva  božanska čula

Matematički  rečeno takav čovjek je,  jedna ogromna  nula!!

Vrisnimo skupa  svom  ljepotom iz nutrine naših bića

Neka se vasiona od riječi  ZAUSTAVI  NASILJE  zatalasa

I   otope  sante  oko zaleđenih  srca od jačine našeg  glasa.

Neka naš vrisak bude poklič protiv nasilnika cijeloga svijeta

Svaka  žena umjesto poniženja, bude zasuta laticama mirisnog cvijeta.

Ona i jeste  ukras planete, nježni dodir toplih zraka

Život bez žene bio bi pećina prepuna sablasnog mraka.