Ja sam žena, nisam stroj.
Kuda si krenula teška muška ruko?
Na slabašno žensko tijelo, ah' njena muko!
I kćerku u njenom stomaku si ubio!
Svojim udarcima i sve joj zube izbio!
Njeno srce i dušu tako si slomio!
Da bi svoju muškost dokazao!
Nije to snaga muškarca nego čemer i jad!
Kako da te nazovem? Ti nisi čovjek nego gad!
Prekinite dokazivati snagu nad ženama!
Stop ovo vam je svih žena svijeta opomena!
Svi pjesnici podižu kroz stihove svoj glas!
Za zaštitu svih nevinih žrtava i za žena spas!
Jednom davno su bili ONA i ON. Mladi, zaljubljeni, sretni. Provodili su dane i mjesece zajedno. Skrivali se od tuđih pogleda. Maštali o zajedničkoj budućnosti. Jednoga dana su zaključili da je došlo vrijeme svima pokazati ljubav i sreću koju su osjećali. Odlučili su živjeti zajedno. Imali su svoje poslove, zajedničke prijatelje i jednu malu točkicu koja je počela rasti. Nitko nije bio sretniji od njih. Nakon nekog vremena, ON je predložio da ONA ostane kod kuće – treba čuvati malenu točkicu, a ON ih može uzdržavati. ONA se usprotivila, rekla da nije potrebno, ima još vremena. ON je rekao: - “Dobro, ali ako se nešto dogodi, ti si kriva!“ i zašutio. Šutjeli su tako neko vrijeme, smijeh se sve rjeđe čuo iz njihovog doma, a onda je mala točkica narasla i odlučila doći na ovaj svijet. Opet su bili sretni. Opet je smijeh odzvanjao njihovim domom. I prolazili su dani, mjeseci…Jednog dana, dok su se odmarali, ONA je rekla kako se želi vratiti na posao. A ON…. Nabrojao je tisuću i jedan razlog zašto je to neprihvatljivo. ONA je šutjela, nije se baš slagala sa svim razlozima, ali je odlučila pričekati. Duboko u sebi je znala da se može nositi sa svim obvezama, no ipak je odustala od svoje želje iz ljubavi prema NJEMU. Govorila je samoj sebi da je prekrasno imati pored sebe čovjeka koji je toliko pažljiv i brižan da mu nije teško raditi za dvoje samo da bi ona bila sretna. I opet je prolazilo vrijeme. ON je dolazio s posla sve smrknutiji. Kad bi predložila da odu nekamo zajedno ili pozovu prijatelje na večeru, odgovarao je kako je umoran, kako je lako njoj koja sjedi doma i ništa ne radi. Kamo bi ona uopće išla kad se zapustila? Pogleda li se ona ponekad u ogledalo? Ne smeta njemu koji kilogram viška,voli on to ali što će reći ljudi? ONA je bila povrijeđena, ali …bilo je malo istine u svemu što je rekao. I opet je odustala. Počela je razmišljati kako da popravi stvar. I zaključila je da ljubav može sve popraviti. Danima se trudila, ugađala, zaboravljala na svoje neraspoloženje, bila nježna, uvijek prisutna, puna razumijevanja za sve problem, a ON je imao sve više primjedbi.
Kakav je ovo ručak? Kriva si! Kako se točkica to ponaša? Kriva si! Kako je pospremljen stan? Kriva si! Kako nisi stigla? Kriva si! Svaki prijedlog s kojim je pokušala doći pred njega, nailazio je na podsmijeh, uvrede, osude …
KRIVA SI!
I ONA se polako zatvarala u sebe. Skrivala je suze od točkice, vukla se po kući kao sjena bez nade, uvjeravala sebe da je kriva, da nije dovoljno dobra, pametna.
A njezina nutrina je vrištala. Nije imala više snage. Nestali su i oni mali znaci pažnje kojima ju je ON držao u nadi da još ima ljubavi. Točkica je počela sve više pokazivati njegove osobine. I ona ju je krivila za sve, zahtijevala sve više i više i nikada nije bilo dovoljno dobro jer ako može ON zašto bi to bilo zabranjeno nekom drugom.
Počela je vjerovati da je doista kriva. Ponekad je u mislima odlazila u vrijeme kad je bila mlada, vesela, ambiciozna. Sjećala se koliko je voljela poziv koji je odabrala, vesele zabave s društvom koje ju je cijenilo, uspjehe koji su dolazili njezinom zaslugom. Ali sada… ONA je bila prazna. Glas iz umirućeg razuma bivao je sve tiši, pogled iz nekada blistavih, bistrih očiju sve mutniji. ONA više nije imala nikoga kome bi se požalila, kome bi rekla svoju bol. A i kako? Svi oko njih su bili uvjereni da su oni još uvijek onaj sretan, zaljubljeni par s početka priče. ONA je tonula sve dublje, suze su odavno presahnule, jedna točka na zidu je bila cijeli njezin svijet. Polako se gasila….
Svaka sličnost sa stvarnim licima i događajima je namjerna.
Kud si krenuo , koja ti je namjera,
u gnijezdo ljubavi udaraš žig
zar oholost tvoje nadmoći i ega,
Ispita čaša , juriša i na njezin mig .
Majka je rodi da bude srećna,
dade ti ruku za ljubav, a ne sluga
ti junačino sramna muškoga roda,
ti iz objesti ,udari na bračnoga druga
Izrodi ti bisere i zlato sreće,
gledaju kako im otac majku bije
sramoto ljudska i pijani stvore,
majka je zakletva , a ne da se krije.
Pokaži svemoć u odgoju djece,
na lice osmjeh ,a ne mrgodu lica,
snagu pokaži u zagrljaju i sreći ,
a ne u lelek i plač i njena nesanica.
