Ivana Vranjić

TI i JA - TI                              2021.god

Iz tvojih sam leđa iznikla,
tamo gdje je srce, s druge strane
u svanuće zajecala – odmah sam počela
grintati na svijet.
Tvoja su leđa bez mene postala labudovi, jedra, jablani.
U jablanima sam svila gnijezdo i ponekad u njemu spavala, 

napravila drvenu ljuljačku na granama
ljuljala se do oblaka, skrivala od ljudske mržnje.
Nosila si me i nakon rođenja još neko vrijeme.
Ljudi ne znaju pustiti svoje slonove 

i drže im se za rep dok putuju.
Postala sam ti dva krila i sve što ti nisi.
Umjesto tebe sam plela sjajnu kožu i rebra
pa sam dozivala pliskavice i kraljeve dubine
samo da ne budem ti. 

Ti si sjedila na žalu i držala školjku bisernicu.
I nešto hrane ako ogladnim od toga da nisam ti.
Nosila si žuti pareo i zlatne sandale. Bila si lijepa.
Mislim da sam se za tebe malo oslobodila, a za sebe malo više.
Jedino sam ti tako mogla reći hvala.
Naučila sam oprostiti.
Mogu rastegnuti ruke sve do zvona u hramovima 

daleko na istoku i biti vjetar.
No, tko to mjeri.
Nedavno sam bila nada jednoj nesretnoj ženi. 

Toliko sam bila velika.
No, tko to mjeri.
Sad i ja imam oči na leđima.
Gle, iz mojih leđa već pjevaju ptice
kao pupoljci meki sred proljeća.
Vidim kako se svijet mijenja i kako šuti.
Još malo pa ću se i ja razdijeliti.