Majka me je pitala:
Kćeri, zašto si blijeda,
nekako mi strana i daleka?
Ćutala sam, nije znala,
da je moj život, već odavno
prekriven crnim plaštom,
crnjim od najtamnije noći,
prazan kao bezdan koji zjapi
onako beživotan, strašan.
Nije znala da gledam, a ne vidim,
da su se i moje oči stopile
s tim mrakom, mrakom u meni,
bez trunke svjetlosti.
Nije znala da mi je duša
pustinja u kojoj oaza nema,
nepregledna pustinja
u kojoj je pjesak
jedini dašak života
ako je to ustvari život,
nije znala da sam
predviđena za stradanja.
Sve nesreće ovog svijeta
sručile su se na moje skoro
beživotno tijelo.
Ništa, ništa moja majka
nije znala...
Dišem, a mrtva sam,
živim, a prazna sam
poput nekog zaboravljenog kipa
koje vrijeme nagriza i lomi.
Oči bez sjaja, lice bez boje,
tijelo bez duše, hodajući mrtvac sam ja.
Ne, to moja majka nije znala.
Nema komentara:
Objavi komentar