Rađala sam svaki dan bol
dok sam rukama stezala postelju,
na kojoj su krvavi tragovi ostajali
suza isplakanih istinom
koju dugo sam krila.
Nisam to tražila,
sretna sam nekad bila
dok su noge plesale podijumom
života, trčala sretna sa osmjehom
koji zamrje pod vašim dodirom.
Život pretvoriste u podrume
gdje se prašina slagala, nikada
brisala samo je istina još pisala
i čekala ovaj dan.
Nisam tražila sramotu
po kojoj bi pljuvala ljudska sorta
od koje ste ispali,
nit je mati me rodila uz ovolike
boli kao svakog jutra što porađam se
da bi vi čist list papira pretvorili
u otpadak za smeće.
NISAM TRAŽILA VRISAK
A SADA VRIŠTIM DOK VAM
OČI NE POPUCAJU, SLUH NE POGUBITE
I OSJETITE SRAMOTU KOJU
NISAM JA TRAŽILA...
Nema komentara:
Objavi komentar