Sablasne oči medicinskog tehničara
kroz gustu izmaglicu bola.
Potom, Njegove nasmiješene oči
posmatraju je s ravnodušnom simpatijom:
Bila si nepažljiva, draga. Zaboravljaš,
naše stepenice su visoke i strme!
Stepenice su postajale sve strmoglavije, više...
Rušila se i padala, padala i rušila niz njih,
njena nespretnost je bila poražavajuća.
Porodica je znala i mudro šutjela...
Klonula u stanje potpune neprisutnosti,
nastavljala je put kroz proždiruću tamu;
podrugljiv smijeh pratili su krici uplašene djece.
Forma je bila očuvana:
držanje za ruke, nedeljne šetnje parkom,
cvjetak od pažljivog muža...
Stidljivi upit djeteta:
„Mama, što bi bilo,
ako bih se zatrčala pod auto?
Ili je možda sigurniji skok s Kule...?“,
grunuo je kao bomba,
neočekivano i razorno.
Kocka je bila bačena...
Pratili su je osuđujući pogledi,
nju, rušiteljku porodične sreće,
tek, „utješne riječi“ socijalne radnice:
Pomirićete se, ljubav pobjeđuje sve!
Posmatrala je njegove oči,
pakosne oči gospodara straha,
sada lišene nekadašnje moći.
Njegovi nasrtaji razularene zvijeri
nailazili su na odlučan otpor gladijatora,
ulog je bio prevelik...
Feniks je nastavljao rasti,
otporan na metke, prijetnje i psovke...
I uz tračak trijumfa ,
punog života i radosti, pjevušio:
„Ljubav je tvoja kao vino,
koje kad pijem, svud me ima,
Ljubav je tvoja kao vino,
ista je boja i gorčina...“
opasno enigmatskim očima.
Bila je to njena posljednja čaša pred fajront.
Nema komentara:
Objavi komentar