Selma Hujdurović

 LENINA ISPOVJEST                 2021.god

Ovo nije pjesma.
Ovdje nema mjesta za rime.
Ovo je tek pusti zapis jednog bilježničara
na izlazu iz Lenine bolničke sobe.

Imala sam nekad isti ovakav šal. -
Vežući ruke u čvor, izgovori Lena,
zureći u komad hladne tkanine
na mom kaputu.
Kupio mi on! - veli.
Onomad, kad smo se uzeli.

Lijepe uspomene? -
prozborih, tek da šutnju prekinem.

Imala sam 25 godina. - nastavi ona.

Molim te, da sjednem.
Tako mi lakše.
Zatvori vrata, da me neko ne čuje.
Ne boj se, neću ti ništa!

Odvešću je, da vi ipak pođete?
- izusti čuvar koji je stajao na vratima psihijatrijske klinike.

Ne. Ostavite me s njom. - odgovorih.

U njenim očima
zaspao mrak.
Bori se za riječ.
Bori se za zrak.
Na modrim usnama
ledi se dah.
U pustom pogledu
urezan strah.
Na vratu tragovi šala
kupljenog na jednom
davnom putovanju
gdje Lena
jednom je bila
njegova zanosna vila.

- Nisam ja luda! Nisam! - srušila se na pod. -
Nee!

Lena je već nekoliko puta do sada pokušala izvršiti suicid. 

- objašnjavao je bolničar, nakon što su je vezali za krevet, 

ubrizgavajući joj sedativ u vene.

Lena?

Eh ta melanholična i šizofrenična Lena ...
Otišla je na bolji i pravedniji svijet.

Da li će ikada doći vrijeme
da se zamjene uloge -
žrtve iza rešetaka
i nasilnika na slobodi?
Pitam se i danas, kada prođem
pokraj jedne psihijatrijske klinike.

I onaj najmanji glas bi, možda, spasio neku Lenu.