LENINA ISPOVJEST 2021.god
Ovo nije pjesma.
Ovdje nema mjesta za rime.
Ovo je tek pusti zapis jednog bilježničara
na izlazu iz Lenine bolničke sobe.
Imala sam nekad isti ovakav šal. -
Vežući ruke u čvor, izgovori Lena,
zureći u komad hladne tkanine
na mom kaputu.
Kupio mi on! - veli.
Onomad, kad smo se uzeli.
Lijepe uspomene? -
prozborih, tek da šutnju prekinem.
Imala sam 25 godina. - nastavi ona.
Molim te, da sjednem.
Tako mi lakše.
Zatvori vrata, da me neko ne čuje.
Ne boj se, neću ti ništa!
Odvešću je, da vi ipak pođete?
- izusti čuvar koji je stajao na vratima psihijatrijske klinike.
Ne. Ostavite me s njom. - odgovorih.
U njenim očima
zaspao mrak.
Bori se za riječ.
Bori se za zrak.
Na modrim usnama
ledi se dah.
U pustom pogledu
urezan strah.
Na vratu tragovi šala
kupljenog na jednom
davnom putovanju
gdje Lena
jednom je bila
njegova zanosna vila.
- Nisam ja luda! Nisam! - srušila se na pod. -
Nee!
Lena je već nekoliko puta do sada pokušala izvršiti suicid.
U njenim očima
zaspao mrak.
Bori se za riječ.
Bori se za zrak.
Na modrim usnama
ledi se dah.
U pustom pogledu
urezan strah.
Na vratu tragovi šala
kupljenog na jednom
davnom putovanju
gdje Lena
jednom je bila
njegova zanosna vila.
- Nisam ja luda! Nisam! - srušila se na pod. -
Nee!
Lena je već nekoliko puta do sada pokušala izvršiti suicid.
- objašnjavao je bolničar, nakon što su je vezali za krevet,
ubrizgavajući joj sedativ u vene.
Lena?
Eh ta melanholična i šizofrenična Lena ...
Otišla je na bolji i pravedniji svijet.
Da li će ikada doći vrijeme
da se zamjene uloge -
žrtve iza rešetaka
i nasilnika na slobodi?
Pitam se i danas, kada prođem
pokraj jedne psihijatrijske klinike.
I onaj najmanji glas bi, možda, spasio neku Lenu.
Lena?
Eh ta melanholična i šizofrenična Lena ...
Otišla je na bolji i pravedniji svijet.
Da li će ikada doći vrijeme
da se zamjene uloge -
žrtve iza rešetaka
i nasilnika na slobodi?
Pitam se i danas, kada prođem
pokraj jedne psihijatrijske klinike.
I onaj najmanji glas bi, možda, spasio neku Lenu.
Nema komentara:
Objavi komentar