STOIČKI PRED SVIMA 2023.god
Stojim.
Krvlju mi natopljene obraze grickam iznutra
U naletima nedoumica, skrušenosti,
Nečijeg bijesa
Il' samo nezgodnog trenutka
Što nad mojim drhtavostima kožu mi bride
Kao bure nesnosne,
kao laži nekog mladalačkog htijenja,
Što u haos se pretvori,
bez moje krivice,
Bez trunke milosti proteklih patnji,
nesnosnosti i trajanja mržnje
Dok sam drhtala,
u duši ipak, nepokorena,
snažna imoćna da krenem prema
Jutro iz kojeg se budim, jačinom nekom
prožetom od prstiju do vrhova pramenja
koje je samo žudilo dodire i poneki sretan svanutak!
Stoički ustajem.
Stoički stojim pred svima sad-
Obistinjavajući poetiku i čistu emociju
svih snažnih ženskih duša.
Iz iznurenog tijela
i još iznurenije duše,
ne izranjaju jecaji, nego putuju tišine.
Ne očekuj vrisak, njega zatomljuje snaga!
Čudite se možda kako duboke brazde u venama i koži
postoje, a vidljivo o njima nigdje ni glasa, a ni traga.
Čudite se!
Tako sam i ja kada ostah sama!
Jecaje molila sam da budu mi prijatelji!
Ostavljena od svih trajah-
dok trajala je noć,
dok trajao je dan!
Dok trajem,
Tragam za žiškicom radosti,
tegobna sudbini,
utučena i jadna.
Čudite se,
jer i ja sam nekad, dok bijah ona nekadašnja,
od kuda ovoj
Pahuljici u meni tolika sada snaga
da poetikama okarakteriziram
Smisao svega što jeste, što će bit
ili prošlošću krinolinu tka još i sada.
Čudite se dok crpite iz svega živućeg što Vas pokreće
u Vašim dnevnim nastojanjima, frkama- trkama
I pravljenja slona od mrava,
bezrazložno galameći na banalne okolnosti
očekivanja nečeg što nije usud da se des
baš zacrtanog u kalendaru hirova i ciljeva tog dana!
Čudite se samo tiho!
Bezglasnost mi je ime, ponovo!
Trajem takva!
Ne želim više nikad,
I dok govorim ovo,
Megafonski sam jasna i glasna:
„Hodnike smiraja ćelijama umornim
Ne želimpriuštiti
bilo kakve raspade kodiranih sistema
u kojima sam, konačno,
kao pobjednica
izvan granica doživljenog pakla!“
Neka ide vrijeme!
Pustite ga,
k vragu samom,
u beskraj,
bestraga!
U vlastiti bezdan neka se sruči,
samo neka ide i trenutke nosi u kojima
živ je i najbliži bio joj samo njen,
za druge bezglasan,
a njenom dušom ugniježden vapaj
vasiona!
Jurišalo je sve
i sasijecalo joj tijelo i nutrine
topotom snažnim
najjačih konjanika
pretočenih u silinu šaka narogušenih
nad pramenjima njenim.
Pustite i sva ta lica,
u jednom biću što su smjenjivanja,
zavisno od toga koju silinu zlobe je
to jutro,
taj dan,
to veče „zasluž
Jutro, dan, veče,
takvo nije zaslužila!
Ni jedna od nas, ni prijašnjih,
ni budućih što prefiks žena će pronositi još stoljećima!
A to joj se dešavalo dok je tišina i vriska
Jednako poput vakuuma bezazlaznog,
bezvremenski gušila.
Neubijena,
neugušena,
nedodirljiva,
nered nezgrapnog neurotika
nerado više dotiče i najdaljim mislima.
Blizu je samo prividni spokoj,
namještena sintagma koja treba značiti
nečinjenje nasilja...
... a ona ga još osjeća,
Sveprisutnog u svojim i tuđim
Neprekinutim do kraja nikada,
Patnjama,
U riječi nepretočenih,
U drhtaj optočenih!
Nema komentara:
Objavi komentar