Selma Hujdurović

DA LI SMO TO MOGLI SPRIJEČITI                2023.god

Noć.
Zavisno
od oka posmatrača-
na cesti leži
jedna lenta
jedno srce
jedna ljuštura.

Pokraj njih
vozilo hitne pomoći
i dva policijska službenika.

Rotaciona svjetla
se pale i gase.

Žamor ljudi na šetnici
remeti grobnu tišinu.
Reklo bi se da je zaspala.

Možda bi se i ona
isplakala na nekom brižnom ramenu,
da je bilo vremena za suze.

Da li znate
da jednog je novembra u Nevesinjskoj bb,
silom ugašeno, tek goruće svjetlo - života, koje se više nikada neće upaliti?

O, da li smo to mogli spriječiti?
Iz jednog joj nevidljivog kofera
vire emocije.
Iz drugog se prosuli sni.

Rotaciona svjetla
na policijskom autu
i dalje se pale i gase.

Tragove krvi po trotoaru
sapiraju prve
novembarske kiše.

Mjesec je već sagorio
u sopstvenom plamenu.

Ne skrivaj nam se, iluzijo -
posvuda si vidljiva
u ovom neprostoru!

PODIGNIMO RUKE SVE               2022.god

Užasavajuća je činjenice
da svaka treća žena na svijetu,
tek tako biva izložena
fizičkom ili psihičkom nasilju.

Ćutimo li, da ostane tako?

I to su nečije majke.
sestre, kćerke ...

Zašto se
uporno lažemo
da nas se ne tiče
tuđa patnja i bol ?

A svi zaslužuju ljubav!?

Podignimo i spojimo
ruke sve -
da mostove sreće
sagradimo njima.
Da nakon kiše
zaiskri plamen
sunčevih zraka
u jednim tužnim očima.

Budimo iskrena podrška.
Budimo spasa luka.
Budimo sigurnost i nada.
Budimo ispružena ruka.

Recimo: Stop nasilju nad ženama!



Vratimo im osmijeh na lice!



Zar nije užasavajuća činjenica

da svaka treća žena na svijetu

tek tako, biva izložena

fizičkom i psihičkom zlostavljanju?



Ćutimo li, da ostane tako?

Podignimo ruke sve!

LENINA ISPOVJEST                 2021.god

Ovo nije pjesma.
Ovdje nema mjesta za rime.
Ovo je tek pusti zapis jednog bilježničara
na izlazu iz Lenine bolničke sobe.

Imala sam nekad isti ovakav šal. -
Vežući ruke u čvor, izgovori Lena,
zureći u komad hladne tkanine
na mom kaputu.
Kupio mi on! - veli.
Onomad, kad smo se uzeli.

Lijepe uspomene? -
prozborih, tek da šutnju prekinem.

Imala sam 25 godina. - nastavi ona.

Molim te, da sjednem.
Tako mi lakše.
Zatvori vrata, da me neko ne čuje.
Ne boj se, neću ti ništa!

Odvešću je, da vi ipak pođete?
- izusti čuvar koji je stajao na vratima psihijatrijske klinike.

Ne. Ostavite me s njom. - odgovorih.

U njenim očima
zaspao mrak.
Bori se za riječ.
Bori se za zrak.
Na modrim usnama
ledi se dah.
U pustom pogledu
urezan strah.
Na vratu tragovi šala
kupljenog na jednom
davnom putovanju
gdje Lena
jednom je bila
njegova zanosna vila.

- Nisam ja luda! Nisam! - srušila se na pod. -
Nee!

Lena je već nekoliko puta do sada pokušala izvršiti suicid. 

- objašnjavao je bolničar, nakon što su je vezali za krevet, 

ubrizgavajući joj sedativ u vene.

Lena?

Eh ta melanholična i šizofrenična Lena ...
Otišla je na bolji i pravedniji svijet.

Da li će ikada doći vrijeme
da se zamjene uloge -
žrtve iza rešetaka
i nasilnika na slobodi?
Pitam se i danas, kada prođem
pokraj jedne psihijatrijske klinike.

I onaj najmanji glas bi, možda, spasio neku Lenu.