... a onda jednog dana shvatiš
Sve riječi tišine i boli,
Netko je čuo.
Držao te za ruku, brisao suze
i dao riječi tvome srcu
koje ti je, potom
Njegove riječi, reklo
:" Budi hrabra!
Ja sam uz tebe,
ne boj se, nisi sama."
Shvatiš tad, lomljene kosti
Zacijeliše,
Modrice, moćnih udaraca
Izblijediše,
Sva poniženja, gaženja udarci
Odstupiše,
Sva nemoć, bespomoćnost, jauci
Snagom uzrastoše, Novom
Sva skvrčena udarcima Zlotvora
Ustaješ, vraćena ti je čast
Jer, kćeri...
Sve si podnijela, vjerujući dobrom
Dobrom blagoslova,
Dobrom uzvraća se Zlu.
Silne ruke Moć, osvitiće pobjede.
Samo gledaj, čvrsta u istini...
Jer ovaj rat, mila kćeri, nije tvoj!!
Ispod duge mira, ljubavi, samo stoj!!!
Sigurno su ti rekli tajnu.
Kao crni veo nošen dahom
zloga
ustaje iz svog duboko
ukopanog groba
gdje skeleti šute, ona još
Prebiva..
Njezina jutra osviću
siva, bezvoljna,zaleđenih
grana.
Kosturčava,zamrznuta trava je
po kojoj hoda.
Tvrdo stisnute usne u crtu
crtu podvučene u
odluci"Nema se što reći"
Utrnuto tijelo, zamišljen papir
ocrtava " Vrisak",
Zatočena u nemoć,
uronjena u sjećanje na
udarce
uzimanje i odbacivanje.
Ponor, bol,modrice,
samoća!
Tama joj saveznik i tješitelj
pokrivač.
Zato...
Ne pružaj ruke pitanja
ako nisi spreman
isplakati samnom
žareću grobnicu bola!
ŽENA ZMAJ 2019.god
Vir: izljevi
gnjeva, preljube i laži
Gase
svjetlost u stanu srca.
Ne želim
biti žrtva. Ne!
Ne, udarcima
uzmiče ženina figura.
No, s plahte
krv viče do neba.
Sad :
drugačije lice gledaj.
Nisam samo
ti "komad mesa".
A bol? Više
će tebe zaboljeti bol moja.
Postaješ :
otisak stopa prošlosti.
Sfera
govori, udaljen si.
Dušo!
Nedokučiva, nepolomljena, stojim.
Utočište i
stan mi izgradiše
Vatra, led u
krug i tri kineska zida.
Žena sam
zmaj
"Ljubavi
jedina."
GRČ POGLEDA 2018.god
Nisam više
ista.
Strah izobličio
je moje lice, moj pogled.
Odraz u zrcalu
kaže, kip sam s grobnice.
Bude se
pore, otvaraju slike,zar još su žive?
Ne mogu ih izreći,
bježim od njihove sjene.
Živjela sam
kao neznalica, dok on
ležao je
pored nje, bez stida, pred mojim očima.
Nevjerica, pokušava
negirati strah u meni,
a moje srce
meko i nježno...pita .
Vidim li ono
što je istina, primajući dar, bolest?
Primajući
nemoć, u sebi?
Želim nježne
riječi, crvenu ružu, ljubav,no...
Šapćem...
udaraš?
Udaraj,
udaraj tijelo koje ti je podarilo, tri sina!
Grč...
... Ne znam,
smijem li s njim dočekati starost, a ipak ga volim.
Hoću li
izdržati četiri zida odjela psihijatrije, hoću li?
Ne, varam li
se, što to čovjek govori:" Idi, i ovako ti se budalasta ženo, svi rugaju i
smiju."
Trgne me
snaga moga bila, ublaži grč lica u zrcalu.
Otvaram
vrata, šuteći odlazim, noge mi lakoća ptičjeg jata , njihovih snage krila,
prelazim,
preko
nemogućeg zida,ostavljajući za sobom grč u zrcalu.
Ali ne, moj
vrisak, moj jecaj u srcu zaustaviti bi mi korak, htio!
Prestani,
prestani, prestani!Suprostavljam se toj boli...
Idi ispred
mene!Nestani...
Vraćam se u
trenutku, u svojoj sam sobi gdje je tišina.
Da,nisam
više ista.Sada imam slobodu i mir za vjerne prijatelje,i shvatila sam,
najveće
bogatstvo: odluka je u meni.
IGRA -2017.god
Polja
zlatnog kukuruza još čekaju svoje berače u prvim zlatnim jesenskim danima.
Lice
čovjeka, lukavog izgleda i smiješka na usnama, pojavi se iza zavjese na prozoru
male kućice. Promatrao je igru dvije desetogodišnje djevojčice.
- Što radite
djevojčice ?
-Igramo se ,
rekoše u glas.
- De dođite
kod mene u kuću, možete se igrati kod mene. Nema teta Mare pa možete po sobama
i kuhinji kako hoćete.
Milka je
pogledala Šteficu i pokušala ju zaustaviti : Ne, ne idi !
-Ako ti
nećeš, ja idem. Čika Tona je dobar, on dođe kod nas i mama mu uvijek skuha kavu
pa onda razgovaraju o svemu.
Milka je
nevoljko pošla za Šteficom, više iz straha da ju ostavi samu da ode.
Lice čovjeka
60-ogodišnjaka se još više razvuklo u lukavom osmijehu.
Pokazao je
vrlo uredne sobe koje je njegova vrijedna žena pospremila tako da se s uživanjem
moglo boraviti u njima.
Slike
svetaca uokvirene ištirkanim bijelim ručnicima necani ili vezeni narodnim
vezom, ukrašavali su zidove lijepe plave boje. Prozori ukrašeni uštirkanim
necanim bijelim zavjesama a na sredini prozora stajali su prekrasni asperadusi
i šumice.
Glinen pod
uredno umiven a prekriven mirisnim, čistim stazama krparama. Toplina dolazila
je iz kuhinje od šporeta u kojem se u ovo doba jeseni ložilo otučcima. Štefica
je sjela na sećiju ispod prozora a Milka je osjećajući veliku nelagodu i strah
, ostala stajati kod vrata u kutu kuhinje.
Čiko Tona je
objašnjavao igru. Štefica će biti njegova teta Mara, danas a sutra, dok se malo
opusti i vidi kako je lijepa ta nova igra, bit će Milka teta Mara.
Rukom je
pomilovao njezinu svilenu kosicu, lice, usne, vrat i pitao želi li vidjeti što
on to ima iza zatvorenog rajfešlusa na hlačama?
Malo se
zbunila pa se ipak nasmijala i pitala:
- A hoće li
to tko doznati da ste mi to pokazali?
- Ne ! Ne!
Nitko nikada !!, uzviknuo je sad već nekim čudnim promuklim glasom.- Sve je to
samo IGRA! A ti Milka, nikome ništa isto, ne smiješ reći inače se Štefica više
neće smjeti igrati niti s tobom niti s ikim a i tebi ću isto pokazati. To je
jako lijepo i nitko neće nikada znati.
Štefica je
raširila oči : - Vao, to ćete nam pokazati? Pa to stvarno nikad nitko nije. Ja
pristajem! , rekla je i pogledala u užasnutu prijateljicu .
- Ako Milka
kome kažeš, reći ću da lažeš i onda ćeš od svojih dobiti batina a djeca će ti
se rugati, ipak sam ja čiko koji imam 60 godina i meni će svi vjerovati. Koji
čovjek, tih godina da se igra s djecom? Zato šuti i uživaj!
Štefica je
bila radoznala što prije započeti tu novu igru. Milka je gledala što se događa.
Dirao je djevojčicu sad već po nogicama, od koljena na gore, skinuo joj gaćice
i otkopčao rajfešlus na hlačama.
Pojavio se
uzrastao, dugačak ud. Štefica naivno dodirne rukicom da se uvjeri što je to.
Nasmijao se zadovoljno i zastenjao, Spustio je svoju glavu u njezino dječje
međunožje i počeo ju jezikom nadraživati. Poslije je polako prišao uzdignutim
penisom i počeo ju trljati.
Milka je
bila u nepomičnom stanju zbog straha. Odjednom je prestao, Brzo je navukao
hlače i provirio kroz prozor. Netko je ušao u dvorište, čula su se vanjska vrata
:- Teta Mara ? upita Štefica.
-Brzo vas
dvije izađite kroz prozor i ne zaboravite, sutra u isto vrijeme, igru
nastavljamo dalje.
Milka je
nekako prva iskočila a za njom Štefica.
-Milka,
dolaziš li sutra ?
- NE!,
uviknula je" a mislim da niti, ti , ne bi trebala doći. Ovo nije u redu
kako se čika Tona igra s tobom. Što bi rekla teta Mara kad bi za ovo čula?
- Pa to je
samo igra, neće se ništa loše dogoditi?
- Ako nije
loše zašto se onda ne smije nikom reći? Ja više ne idem a ti kako hoćeš.
Milka je
pobjegla kući i više se nije dolazila igrati sa Šteficom, a ona je i dalje
odlazila do jednog dana.
Od tog dana
teta Mara je iz kuće izlazila svaki put s novom modricom. Štefica se više nije
dolazila igrati. Jesen, zima, proljeće, tek s početkom ljeta je prvi puta
izašla na ulicu a čika Tona više nikad nije išao na kavu kod Šteficine mame.
Iako je
Milka bila djevojčica od 10 godina, shvatila je da se nešto loše dogodilo ali
iz straha je i dalje, šutjela jer trebalo je svaki dan prolaziti ispred te kuće
u školu i nazad, Teta Mara bi ju uvijek pozdravila, jednom je i rekla: -Ti si
dobra djevojčica, takva i ostani"
Nikada neće
zaboraviti lijepe zelene oči uokvirene dugim crnim trepavicama ali s tugom i
suzom u očima i te lijepe pune usne koje su izgovorile ovaj blagoslov.
Jednom se
usudila pitati : - Što Vam se dogodilo ?
- Misliš na
modricu?
-Da teta
Maro, Vi ste tako lijepa žena, šteta.
- Ah,
nespretna sam , pala niz stepenice pa se udarila, sama sam si kriva.
Sad je Milka
skupila hrabrosti i pitala :- Zašto ga ne ostavite?
Tužno su se
pogledale , razumjela je djevojčica ženu a žena djevojčicu i tiho joj šapnula
odgovor :- Još ima u selu puno djevojčica koje bi bile pozvane na IGRU!"
KORAČNICA
MRŽNJE -2012. god
Tko to oduzima
čovjeka u tebi ?
Tko doista
si ti ?
Dok koračaš
koracima,
Ispod njih i
zemlja drhti.
Stojim mirna
ispred tebe.
Nikom dužna,
ništa kriva.
Upoznati
moram mržnju tvoju,
Jer ,
osmijehom, očima
Njoj sam
slična.
Slika
majčina u meni,
Tvoju
mržnju, prezir poziva.
Spuštam
glavu - tata - nisam kriva.
Postajem
zbog bijesa tvoga
Ko žalosna
vrba,
Na sred tvog
dvorišta.
A ti -
upravo , pokosit bi htio
Udarcima-
moje duge crne kose
Jer sličim
onoj- koja te napustila.
I pitam u
strahu- tata !?
U
trenutcima, zadanog mi bola,
Tko? -
doista si - ti ?
Pa zašutim-
ponižena, slomljena kao ptic
BEZ PJEVA I
BEZ KRILA !
Nema komentara:
Objavi komentar