(vječno stradanje)
Ko zgažen opušak stajala je njemo
A modrice pisane po tijelu
Ni broja ih nije
Iz grudi koje nekad bujne bjehu
Otima se uzdah i potresi iz duše
A bujna i crna kosa bez ikakva reda
Padaše u krvavim pramenovima
Kroz koju su nekada šetali mu prsti
A danas je meta razuzdane ćudi
Što ubija ljudsko u čovjeku
I satire čitava insana
Jer ljubavi tu niti je bilo
Niti će je biti
Pogani gaze po ljudskkom dostojanstvu.
Žao mi žene čije tjelo rida
A duša ranjena htjela bi da bježi
Nekud u visine gdje monstruma nema.
Zar je žena data za nasladu
Pa onda za iskaljenje bijesa
Nema komentara:
Objavi komentar