U povijesti su postojali međuperiodi u kojima je vladala podjela
između onih koji smatrahu da je čovjek oblikovan
samo biološkim nasljeđem, a ne socijalno i kulturno.
Takovi su nam i donijeli nasilje ne samo fizičke osnove nego puno jače- psihičke.
Nasuprot svoj tuzi i čemeru, hendikepu i nepravdi, žrtvovanju i udarcima,
kako sudbine tako vlastite 'spremnosti' na sve – to stvorenje od žene,
u velikom dijelu svijeta i u velikom postotku,
stalno doživljava snishodljivost i podcijenjenost...
Takozvana 'opsesija majkama' nije mi od jučer.
Svaku takvu koju sam po svijetu sretao,
gledao sam kao u božicu,
kao onu koja zna hodati čvrsti korak za sebe , djecu, obitelj.
Često sam se znao zapitati odakle toj ženi tako pronicljivo zapažanje?
Uči li se o tome na fakultetu, moguće pišu disertacije ili je to pak 'nos', šesto žensko čulo.
A ti očevi!...
Čestitajući 1970. godine prijatelju Frani rođenje sina,
na kraju pisma mu bijah dodao 'amandman' s pitanjem:
što ga on, mi muški općenito, imamo s tim 'događajem'?!
Čime to mi zaslužujemo čestitku?
Jesmo li se naprezali pri rađanju?
Jesmo li (bar mi pomorci) jednu minutu
probdjeli uz stvorenje koje ječi i stiska zube?
Nismo!
A ono, vidi vraga, svi baš nama čestitaju –
mi dobili 'dite', sina, nasljednika...
Frane mi nikada ni riječ 'negodovanja' nije uputio na moje navodne 'mušice'.
Moguće nije bilo 'povoda'.
Ne samo što ni jednog dana kamoli jedan mjesec ne nose dijete u trbuhu,
već to dijete ni jednom ne izvedu i za ruku gradom prošetaju.
Zato naklon ženi !
Nema komentara:
Objavi komentar