Neda Milenkovski Alba

BILA JE KRIVA

Ta žena
 kriva je bila samo zato što se usudila
voljeti i djecu roditi pogrešnom muškarcu 
smrvljena duša, srce skrhano
žigosana golom istinom - pakao je bio njen dom
Od prvog dana saplitala se
o vlastite pogreške
to prokleto svoje šutjela i venula,
 u provaliju duše pokapala
zablude da će jednog dana biti bolje,
jer Bože, moj Bože ona ga je voljela  
Padala je, dizala se
modrice skupljala, od djece ih krila
svijetu se pravdala
da je na stepenicama kliznula
On, kleo se, znao se kleti
zaklinjao se djecom koju mu je rodila
da je voli i da bez nje svijet ne postoji 
Ona je bila kriva 
zgazila je posljednji djeličak sebe u sebi
 u intimi jecala prokletsvo postojanja
u sebi mrvila jezive slike pakla
u kojoj su joj odrastala djeca 
Uzimao ju je kad je htio
trgao dušu koliko mu se htjelo
pred djecom ponižavao 
sveticu mučenicu, majčicu jedinu 
heroinu ženu
I ovu bi sudbu raznio vjetar
da na dijete svoje 
nije dignuo ručetinu tešku
žena koja je kriva bila  
krivnju je u naramak skupila, 
sa djecom dalje nastavila sama.




KRIK

U kriku se
razli mladosti cvijet
u travi proljeća osta
oštrica vriska
kroz maglu siječe
pokraj vode
krvave rijeke
truplo jedno leži
zapelo za granje
tu je završilo
bolno putovanje
otvorene oči
kao da dno traže
izgubljene šanse
u nepovrat, nezaborav
nasilje, modrice
kontuzije, klanje
polomljen vrat
sigurno je silovanje
bolan, grozan kraj
za mladost jednu
trudio se monstrum
pridobiti ljubav njenu
zvijer nad negrljenim
ramenima zaplakala nije
trgala zvjerski
nedirnute grudi bijele
tijelo krvnika
kao glista poslije kiše
motalo se gušeći
mladosti čednost
raspleo se krvnik
s tijela njena
nastavio svojim putem
kao da se
ništa desilo nije...
pravda...pravda kao pravda
još uvijek stare haljine nosi
uspomenu krika i boli
prišiti na sebe- zaboravila je...

***alba***