HRABRI LJUDI
Sjećaš se, bili smo hrabri!?
Nismo prezali od nježnosti.
Ponosno nosili smo barjak ljubavi.
Pokazali smo se svijetu
u svim mogućim bojama.
Pred nama zrcalio se zdenac života,
a ispisane na površini titrale su želje,
snovi, očekivanja.
Bili su to dani kada smo se
noću dugom pokrivali.
Bili su to dani
vješto ukradenih trenutaka.
Sreća provirivala je iza svakog ugla.
Nosila nas gorljivost u svojim njedrima.
Hrabrili nas topli južni vjetrovi.
Ljeto nam se klanjalo.
Krici galebova odavali su
poštovanje novorođenoj ljubavi.
Sjećaš se, bili smo hrabri, zreli,
zaljubljeni, voljeni!?
Pod suncem otkrivali smo si
najintimnije želje jezikom
kojeg samo mi razumijemo.
Pričali smo tišinom, gledali se noću,
sanjali se danju.
Nismo se stidjeli neočekivane bliskosti
koja rodila se dok još nismo postojali.
Bili su to dani još davno prije sanjani.
Bili su to dani u kojima smo se
osudili na rastanak, na čekanje.
Sjetu i neizvijesnost zakopali smo u pijesak,
a tugu, koja nas je na peronu čekala,
poslali smo moru da izgubi se negdje
gdje jezik tuge se ne pozna.
Sjećaš se, bili su to naši dani ...,
dani hrabrih ljudi.
Nema komentara:
Objavi komentar