Tisućljeća huje, i sve se mijenja,
a ona je još uvijek samo žena
od muškog rebra načinjena,
pa si dozvole mnogi
da je vrijeđaju i gaze,
samo rijetki znaju, da je maze.
Prigovora muških, uvijek na pretek ima
kao da je sluškinja, na usluzi svima,
zašto se košulje peru u stroju,
a čarape nisu uvijek na broju,
zašto kuća uvijek ne blista
kao da ima ruku trista,
zašto ne šuti kad promili rade,
a kućom bruje uvreda kanonade,
i šamari po licu lete kao opasne komete.
Pa do kad će tako, reci svijete
to krhko biće što ime joj je žena
uvijek za sve biti kriva
u nekim zemljama samo zato što je živa.
Dignite glave hrabre diljem svijeta
neka opomena“Dosta“kao prokletstvo šeta,
da rod muški konačno shvati
više nismo na vjetru nejake vlati.
Gospodari smo same sebi
bez obzira koliko ljeta brojimo
vrijeme je da se nikoga ne bojimo.
Duša se ženina stisla
srce u led pretvorilo
dosta je bilo šaka,
riječi što bole
jače od biča.
Um govori, tiho
šuti, budi jaka
prestati će jednom
jezika i šaka.
Do kada trpjeti se mora
do kada trajati će mora
zar u tom svijetu
nema pravde za ženu
to krhko nježno biće
što ljubavi samo treba
dok u životu
mnogo je zvijeri vreba.
Ustani ženo
muškom rodu reci dosta
budi jaka, budi svoja
ako treba budi prosta,
ne šuti o problemima više
ne slušaj u sebi samo jesenje kiše
suze pospremi, ostavi u jučer
uzmi pod ruku sutra
i kreni odlučna sama
u sretna nasmijana jutra.
Nema komentara:
Objavi komentar