I kada si povrijeđen
a ne libiš se priznat to,
a drob ti se prevrće,
prelivaš se,
stojiš ka kakva nakaza...
i pitaš se
hoće li ikad prestat
ta maškara što te razara,
zamara.
More te šamara,
ne da ti se ribat
u vodama sreće.
A savjest ti ne da
da se svetiš,
mada se često sjetiš
koliko te je sve to slomilo.
Teret ti na glavu pa'ne,
kosa osijeđela,
pamet otupjela,
te tupi u prazno.
Kako je glava prazna,
tako je i srce prazno.
Osjećaš se zarazno,
porazno,
a reprize nema... nema.
Nema ni bonace,
bura ti je cvijeće iz duše pokidala,
stijena ti moral rasijekla,
komad sunca otuđila.
Nema komentara:
Objavi komentar