Ova priča je nastala oko jednog vrlo malog intimnog događaja.
Posvećena je svima onima koji se vole.
Jedan moj školski drug iz osnovne škole oženio se sa nepunih devetnest godina tamo negdje ‘65 god.
Mlada tek nešto mlađa. Ljepuškasta, bogata oblinama na pravom mijestu, srednje visine, malo punija. Mladoženja, tek poćeo da se brije, malo viši od nje; ni mršav ni debeo. Oboje, čak i za to vrijeme, začuđujuće stidljivi i neiskusni, ali nestrpljivi da što prije otkriju sve tajne i ispune sve svoje želje.
U stančiću, tuđem iznajmljenom, skinuli se. Boje se jedno drugo da pogledaju, sve se nešto snebivaju. Na kraju on ipak smogne snage i digne pogled. Mlada čas blijedi, čas crveni, a on lijepo zanijemio. Samo mu oči užagrile, donju vilicu objesio; reklo bi se ne diše.
Onda skoći pa je zgrabi u naručje i odnese na krevet. Poljubi joj oba oka, oba guza, usne, pupak obje sike. Miluje joj kosu, pleća i bokove s obe strane, pa ponovo skoći na noge, pa je gleda :
Ženo…ženo…pa zar je ovo sve naše ?
Sad se i ona malo oslobodila, čitala je i ona nešto u nekim knjigama. Zna ona da ono nešto što je kod njega među nogama, treba da uđe u nju…I onda se sva ukoći, dole je počeše neki grčevi hvatati. U prsima i strah i čežnja. Nešto je pritislo, teško diše, po malo se preznojava. Ono što vidi izgleda joj ogromno; pulsira i po malo se trza; na samom vrhu nešto crveno, skoro modro, sjaji se i svjetluca. Ubijeđena je, ne može to stati u nju; da će umrijeti, zna se, ali se brzo smiri. Nije ona ni prva ni poslednja koja je kroz to prošla. Sve su ostale žive, valjda će i ona
On je na njoj, a ono njegovo ogromno osjeti među svojim nogama. Upire, gura na sve strane, malo je i zaboli, ne puno; pa onda ubrzano dahtanje i stenjanje. Po njenom međunožju razli se neka vrelina, nešto klizavo i ljepljivo. Priće neke, koje je davno, još u dijetinjstvu čula vračaju joj se u siječanje. Postoje u tim prićama neki muškarci koji svrše i prije nego što poćnu; mora da je to u pitanju. Instinktivno osjeti da to nije dobro ni za njega ni za nju.
Tad osjeti da se ono kreće tamo vamo, gore dole, lijevo desno, traži …ona se možda i nesvjesno namjestila i sve dođe na svoje mijesto.
Prava prića tek sad počinje. Naime svaki put, onog momenta kad on poćne da ulazi u nju, ona potpuno nesvjesno počne prilićno glasno da prića, komentariše, vrišti, zahtijeva, naređuje, moli, plače, udara, ujeda. Svaki njihov odnos bio je takav, a kad se sve završi, ona jednostavno pojma nema ni o čemu. Tiha i mirna žena koja o muško ženskim odnosima ne voli ni da prića, u seksualnom činu postaje goropadnica izuzetno bogatog skarednog riječnika, svaki put u novoj izvedbi.
Oboje su toliko zavolili seks da su ga upražnjavali u savako doba dana ili noći, a rijetko koji dan bi preskoćili, osim kad se moralo radi prirodnih zakona, ali i tada su nalazili neka riješenja. Jedne prilike je ispričala da jednostavno čim ga ugleda počne da se gubi, kao da negdje odlebdi, a kad se vrati sva je klonula i samo joj se spava.
Vrlo brzo poslije tog prvog dana počele komšije da se bune i da ih nazivaju svakakvim imenima. Čak su jedne prilike miliciji prijavu podnjeli. Milicija došla, njh dva dežurna prašinara iz kvarta. Kad su čuli o čemu se radi, prvo su pomislili da ih neko zajebaje, a to nije ni u kom slućaju preporučljivo. Vremena su takva da se sa milicijom nije igrati. Još su bili na ulaznom stepeništu kad predstava ponovo poće. Po njenoj izjavi bilo je to ovako:
Onako sva rastočena polako dolazim sebi, kad neko uporno poće da zvoni na vratima. Nas dvoje se zgledasmo, pa na vrata. Patrola milicije. Malo su zbunjeni, šapke pod lijevom rukom. Ovaj moj donese vjenčani list. Niko ništa ne govori. Svi šute. Onda će onaj stariji:
Majstore, majstorčino daj da te poljubim, da te zagrlim, da ti čestitam.
Mene poljubi u ruku a komšije rastjera s prijetnjom da puste pošten narod na miru.
A i jesmo pošteni. Mene osim moje majke i moga muža niko nije vidjeo golu. Kad idem kod ginekologa obavezno pregledu prisustvuje i ovaj moj.
Doktor se u poćetku bunio, ali kad sam mu rekla da nema toga ko može moje noge raširivati, u nju zavirivati, te prste gurati, bez prisustva moga muža; pomiri se sa sudbinom i otada više nismo imali s njim problema.
Komšije nas više nisu miliciji prijavljivali, ali su nam zato razbijali stakla na prozorima i vrata govnima mazali. Kad izađemo iz kuće pljuju za nama, uglavnom samo žene. Nikad me ni jedan muškarac nije uvrijedio. Vidim na njima da me žele, ali i kad sam sama nikad od njih nisam čula ružne rijeći, a od žena…ubi bože.
U međuvremenu već došlo i ljeto, pritisle vrućine, pa su prozori otvoreni. Svako veće pod prozorima se iskupi ova starija omladina, mnogi i stariji nego što smo mi tada bili. Tiho sviraju i pjevaju. Nisam jadna u to vrijeme ni znala o čemu se radi. To je bila samo dežurna ekipa, jer kad mi poćnemo svoje igre igrati iskupi se publike kao da je utakmica.
A šta sam i mogla da uradim. Ja jednostavno kad ga vidim onako spremna sva se izgubim, a kad ga uzmem u ruke, zbogom pameti, kao da sam drogirana.
Negdje krajem jula dođe tužba:
- širenje javnog nemorala
- stvaranje prekomjerne buke u noćnim satima
- nedozvoljeno i sablažnjivo djelovanje na omladinu uz korištenje bludnih riječi
Ja se boga mi prepala. Da stvaramo buku to sam već saznala, ali ono ostalo mi ništa nije jasno. Ovaj moj me smiri te uvali kontra tužbu:
- povreda privatnosti
- neovlašteno prisluškivanje
- ugrožavanje zdravlja ljudi i životinja
- podstrekavanje na linč
- povreda časti i ugleda
- nanošenje teže duševne boli, te zatraži golemu odštetu.
Na suđenju circus. Novinari stigli iz cijele SFRJ, a bilo je i inostranih. Najviše iz Italije. Publike kao u pozorištu, a i jeste bila neka vrsta pozorišta, jer suđenje u svakom slučaju nije bilo. Stiglo naređenje iz komiteta da sve ima da se riješi u tišini. Publika i novinari izbaćeni napolje.
Umjesto suđenja održan radni sastanak kome su osim nas prisustvovali :
- predsjednik suda
- javni tužioc
- predsjednik opštine
- direktor građevinskog preduzeća
- načelnik SUP-a
- direktor banke
Prepali se ovi iz komiteta, jer naređenje je došlo od od onih odozgo. Boje se međunarodne bruke; ponovnih pritužbi za sistematsko ugušivanje ljudskih prava i sloboda. Samo što se smirila situacija oko Brionskog plenuma.
Sve se završilo tako što je :
- opština dala besplatan plac dovoljno velik da nas niko ne može prisluškivati
- građevinsko preduzeće da nam izgradi kuću po svim propisima
- mi dobili od banke dugoroćni kredit bez kamata za izgradnju i opremanje poslovnog prostora , pod uslovom da držimo jezik za zubima
- sudski organi da sve što je vezano za nas, izbrišu iz evidencije
Poslije toga nova čuda. Niko nas više ne dira niti napada. Istina žene poprijeko gledaju, ali ne smiju ni da zucnu.
Za novu godinu; prvu koja je došla poslije tih događaja; mi rezervisali mijesta u onom novom hotelu. Kad smo ušli u salu osoblje hotela na čelu sa direktorom i šefom sale napravili špalir, a gosti ustali i aplaudiraju uz ovacije. Dobili počasni sto i sve besplatno.
Godinama poslije toga malo, pa malo, dođu neki talijanski a bogme i amerićki novinari. Bili su i neki sa TV. Sve smo ih odbili. Vlast je vlast. Ako su rekli drži jezik za zubima, onda ga bogme i drži. Šta je koga uostalom briga kako ja ono radim sa svojim mužem i šta pri tom prićam, a pošteno da kažem, ne znam ni ja šta prićam.
Neki talijanski novinari napisali reportažu o nama pa za osmi mart dobih gomilu čestitki i poklona. Ima ih svakakvih: lijepih, ružnih, korisnih, blesavih, a najblesaviji su mi oni seksi vibratori.
Bona ženo to ti je da razmrsiš one dole dlake kad ti se zamrse; pa još na baterije.
Mislim, kakve baterije bog s tobom. Nema od tog ništa. Kad ja zgrabim onog tvog ljepotana, on sve njih postroji u dvojne redove, kao vojsku na paradi; uz put ih umije da se sjaje kao da su od čiste svile.
Jedno ljeto odemo na more. Drugi dan nas izbace iz hotela. Ne znam kako ih nije sramota prisluškivati šta muž i žena rade u zaključanoj sobi, a još manje kako to rade. Svako pravi, ili barem pokušava da pravi dijecu onako kako zna i umije. Nismo mi krivi što nam nikako ne uspjeva da ih napravimo.
Išli smo oboje i kod ljekara radi toga.
Sve ispravno, kao trebamo biti strpljivi, uporni. Ako mi nismo uporni onda ja stvarno ne znam ko jeste. Meni se čini da kad ga ovaj moj ubaci u brzinu pa doda gas, zaludu ti koćnice. Sve izgori, pa tako i oni njegovi spermatozoidi i moja jajšca, jer svaki put kada sebi dođem ja sam iznutra vrela kao saharski pijesak u julu oko dva sata po podne.
Jedan od tih ljekara mi reće:
Znate gospođo, za spermatozoide, to je neprijateljska sredina.
Nisam mu dala da završi. Mlatnula sam ga onim njegovim aparatom što u nju zaviruje. Kasnije me tužio radi lakše tijelesne povrede. Dobio je spor jer su viještaci dokazali da je rekao istinu, iako ja i dalje ne vjerujem u to. Pazi molim te, neprijateljska sredina.
Novinari kao novinari, dokopali se teme, pa pišu li pišu; sve u nekim aluzijama, ali zna se o ćemu se radi.
Poslije nekog vremena eto ti nekakve talijanske delegacije. Nude nam da budemo njihovi gosti u augustu mijesecu; tad su svi „talijani“ na odmoru. Možemo da biramo hotel, sve na njihov trošak, a nude i sto dolara dnevno da nam se nađe. Bogme mi prihvatismo.
Bilo je poprilićno veselo, samo što mi je danima guza bila crvena od tapšanja. Kod njih takav obićaj. Prozvali me „Super mona“. To je kod njih naziv za onu žensku stvar. Čak su mi i autograme tražili, a slikali su me sam bog zna koliko puta, pa sam se i na slike potpisivala.
Kad smo se vratili pola grada izašlo na doček. Gužva kao kad Tito dolazi. Samo su nedostajali pioniri sa crvenim maramama. Cvijeće, aplauzi. Predsjednik turistićkog saveza regije priprema se da nam izda povelju zahvalnicu za prepoznavanje imena našeg grada u svijetu. Milicija na brzinu sve rastjera, a mi pravac komitet.
U komitetu strka. Tvrde da ih svaki dan zovu iz CK. Na stolu gomila talijanske štampe sa našim slikama. Kažu da su mi dali pravo ime; da baš i lićim na onu stvar.
Onda ovaj moj poblesavi. Ne dozvoljava nikome da se ružno izražava u prisustvu dama, pogotovo što mi ništa drugo ne radimo nego samo pokušavamo da napravimo dijete; uvijek iza zakljućanih vrata.
Napravite ga više pa da ovaj cirkus prestane. Sad najavljuju grupne posjete iz inostranstva. Postali ste turistićka atrakcija, ali dok je mene to neće i ne može proći.
Problem su riješili tako što su oko naše kuće proširili zonu zabranjene gradnje, zasadili zelenilo i postavili stalno dežurstvo milicije, kao da nas ne bi uznemiravali. Oni iz gradskog zelenila napravili čitav park sa stazama i klupama, milina božija.
Ko hoće kod nas prvo mora da se na kapiji javi dežurnom milicioneru da dobije propusnicu pa tek onda može kod nas, ma uživancija, nema šta. Čuvali narod od nas bolje nego Tita i Jovanku od naroda; a narod kao narod, nazva ovo što napraviše oko nas:
„Park ljudskih prava.“
Nema komentara:
Objavi komentar