Ah, ta moja navika,
razmažena, sjetna i
reakcionarna postala
je ceremonijalni
evangelijum moga
života.
Ah, ta moja navika
kontinuirano se
svojim ne napisanim
principima meni
pod kožu nečujno
uvukla, i uz mene
budila.
Ah, ta moja navika,
tolike je ure
uzurpirala, sekunde
mi krala samo da
ostanem konzekventan
u svojim principima
i obečanjima, koje
sam sebi dao, nakon
što si ti nježna moja
zauvjek otišla.
Ah, ta moja navika,
znala je kratkim
monologom, i
zajedljivom
akrimonijumom
da me ukorava,
ako sam izvan
protokoliranih nota
zgusnutim riječima
promrmljao, ljubavi
moje mladosti, tužne
su noći bez tvog
šapata, i tvojih
poljubaca vreli i
slađi, nego sve
ambrozije bogova.
Ah, ta moja navika
postala je moj
represarijo, sve te
godine od kako si
ti otišla, i kada sam
u suzama ljubio
srebrene okvire sa
tvojim slikama.
Ah, ta moja navika,
za tvoj rođendan
svijeće je palila,
i uz Amapolu Enia
Marackonea taj dan
slavila, kao da si
ti sveta ženo tu
pored mene.
Ah, ta moja navika
kao vješta Kirka,
opsjenarski sa
glazbom arpikorda
me zavodila, da se
njenom kanonu
svako jutro molim,
iako još u duši sve
jako, jako boli.
Ponekad, kako bi
izbjegao ukore
sjećanja na tebe,
maštam o novim
paradigmama, u
kojima si sankroskanski
čista, blažena i sa
bijelim ljiljanima
okićena, osmjehom
topla ljeta dolaziš
da te zagrlim i kao
prije mnogo ljeta u
poljupcima šapćem
Bubo do apoteoze
te volim.
Ah, ta moja gorka
navika, svaku zoru
iz protokoliranih
spisa, kao visoko
odgojena arhivarka,
vadi snopove nježnih
riječi iz moždanih
vijuga i recitira mi
svojom apodiktičkom
retorikom regulative
moga novog kodeksa
od kojega mi u
dijafragmi roj leptira
sjetu rasplamsava, a
u venama sjećanja
na tebe kolaju kao
vrela lava.
Tada uzdahnem i sjetno
se nasmijem. I larga
manu, kontrakt koji
sam sklopio sa njom,
nakon tvoga zbogom
spokojno potpisujem.
Znajući jasno, da
su me sjećanja na
tebe, zauvijek
kolonizirala i tvojom
slugom akreditirala.
Nema komentara:
Objavi komentar