Znam da nikad nećemo
dobiti spomenik, ti i ja, no ne
žalujem zbog tog.
Ružni su spomenici, bili kameni il
brončani; postavljeni nasred trgova
gdje rulja viče i zbunjeno zuri u njih,
i golubovi slijeću bez pitanja, i kiše
ih miju iako znaju da ne mogu isprati
grijehe kojih su se nagledali.
I ne žalujem zbog tog.
Dovoljno je da nas pamte sobe naše,
i ulice kojima smo nekad zajedno koračali,
i jeftini bircevi, i slike naše, i ove pjesme
koje, ponekad, prije no što zaspim, krvare
iz mene.
I ne žalujem zbog tog.
Žalujem jer naše sobe su ostale prazne,
ulice sive, birtije sablasne, i, ne odlazi mi
se tamo bez tebe, a slike, kao da ih i nije bilo.
Ostala mi je samo ova pjesma...
A pjesma samotna i teška, raspala se
na dijelove i ne zna kamo dalje.
Pjesma baš kao i ja.
Nema komentara:
Objavi komentar