Lidija Puđak

VRATI SE SEBI

Još diše zatvorena među zidovima

i plače i vrišti šćućurena iza vrata

još joj se tijelo nekontorlirano uvija

dok se kroz prste povlači znoj

još joj gavranasta kosa kljuje kožu

po kojoj utisnute užarene karike

ostavljaju pečat

pukni i izlij sve crno

gurni golema nebeska vrata

klizni u svemir

i postani radosna, razigrana kometa

postani zaručnica samog mjeseca

postani Žena.

JEDNOSTAVNO ŽENA

I tronom bez krune

i zlatom bez cijene

mogu ovladati

samo snažne žene.

Izmorene brigom

i u bolu stijene

pad svoj uvijek dignu

jednostavno žene.

Njega uvijek snaže

i prate ko sjene

dame, majke, kućanice

uvijek samo žene.

Za čovječnost dati

zadnju kap iz vene

povijenom kičmom

mogu samo žene.

Zato ljubavnico, prostitutko, suputnico, ženo

snažnim dlanom razbij okvir koji svijet ti nudi

čvrsta volja sa tvog križa razapet će život

bez kajanja, uvijek svoja, samo žena budi.

RASPLAMSAJMO SVJETLOST 

Uzeh šuškavac i izjurih van pohlepno udišući potrebit, svježi zrak .

Na ulaznim vratima lik zgodnog nasmiješenog muškarca toplo me pozdravi i pridrži vrata.

Ozarilo me potrebno svjetlo. Nekoliko koraka dalje sitna žena otužno me pogleda 
i pozdravi tegleći niz spuštena ramena teške vrećice- zastala je na samom ulazu.

Okrenuh se za njom, djelovala mi je poznato. Zakoračila sam dalje,

a onda začuh grub glas kulturnog lika:

-Ne vuci te čačkalice! Požuri se! Daj ključ od stana!

-Sigurno nisi ništa ni skuhala, samo bi ljenčarila .

Ona tiho, teško šapne:- Pa idem s posla!

-Kasniš pola sata!  Začuh pljas i grube psovke, brze korake kako odlaze na kat.

Potrčah natrag nošena bijesom.

Taman su se ulazna vrata zatvarala, ali ona ih još jače pritisne ne puštajući me unutra.

Oči su nam se susrele, bol i molba pa opet bol i još jača molba.

Čitanje s usana- Molim te, idi!

Jato vrana je graktalo posmrtnu odu nad praznim prostorom.

Hodajuća zvijer je razjareno zauzimala vlast.

Tek obris zrake iz usahlog pogleda ostade na staklu

Uzeh  je i sada je dijelim s Vama:

-Rasplamsajmo svijetlost, vratimo joj Život !

GASNE I ZADNJA LANTERNA

Stara ,oronula krčma

odzvanja psovkom smrdljivog zdanja

lom stakla,krv ispijenog trenutka

hodnikom teškim korak odzvanja.

razapet u ime surovog života

alkoholom blaži nutrinu bola

sat kroz rešetku samice otkucava

sebe k'o žrtvu dijeli na pola

azilom nemoći pomilovanje prosi

od nje,već shrvane,iznemogle

pogasila je i zadnje lanterne noći

prizivajući sve anđele i demone

ljepljivi smog nikotina na koži

i smrad etanola u ustima traje

sklupčana,savijena snagu vapi

udahnutim dahom život mu daje.

PLAČEM S TOBOM NEVINA MOJA  

Ovu pjesmu poklanjam tebi
Velika ženo
tvoje nevino srce
svakodnevno krvari
onom crnom bojom tuge
koja drhti u kutu beznađa
Njega prozivam
demona koji vlastitim umom
raste u paklu
priželjkujući biti vođa
vriska i krika Tvoje boli
Za okruglim stolom ga čekam
kockastim se uvijek spotiče
pronalazeći žrtvu za njegove ćoškove
Pripremam  tisuće svijeća
koje će svojim užasnim dlanom paliti
na grobu vlastitih htijenja
i tisuće i tisuće pupoljaka
isprobadanih trnom otrovane krvi
kojom je trovao majku,
ženu ,ljubav ,obitelj
Dižem glas do neba
derem se
hoću da me čuju
svi ustavi i zakoni

Zaustavite bol žene koja voli
zaustavite strah kojim ona drhti
zaustavite suze majčinoga plača
okujte zvijer što  sirovo meso ždere

plačem s Tobom nevina moja !