Davorka Kotiga Flego

STRAH                         2019.god

neke su tišine teške

od njih bježimo

kao iz groba

mrke su

mračne

za kožu se lijepe

gledaš

a oči slijepe

takve tišine što niču iz mraka

ništa dobra ne nose

ne čuješ ništa

odrezane uši

raspuklo se srce guši

ni rukama ništa dostupno nije

sve se lijepi i kliže

po hladnoj koži

strava se širi

jeziva zmija

gmiže

ni koraka naprijed

pogleda

ni glasa

nemoćno tijelo malaksa

tišina iz mraka

te obuzela

iako nisi htjela

(htjela si se oduprijeti

iz mraka izletjeti

tišinu pobijediti

strah obuzdati

nisi uspjela

tišina čami

ti sama

strahom svojim obuzdana )

KRUG                2018.god

da, nešto uvijek zatvara krug

na dan se spušta noć

na snagu moć

i padaš

padaš na ispitu

onoga trena

kada si prešao granicu

kada se srušila kula od karata

kada je ona shvatila

da sve je bila iluzija

kad su se snovi o lijepom životu

raspršili kao balon od sapunice

a ti si zaboravio sve

i udario je

umjesto bijesa i prkosa

tiho se podigla

i otišla

u sobi je nastupila praznina

tišina se prosula

soba se ohladila

iz tvog tupog pogleda

na trenutke se nazire nevjerica

bocka kao inje

nema nje

a ti još nisi shvatio

da stojiš na provaliji

da će te led progutati

da ćeš na koncu morati priznati

da je sunce tvog života

za tebe zauvijek zgaslo

još jedna razbijena čaša

još jedna popijena flaša

ali utjehe nema

kad krug jednom zatvori se

kažu da gotovo je

na srcu zauvijek

krvari jedna otvorena rana

što živjeti ni umrijeti

ne da

a tamo djeca

trče za šarenim leptirima

na tv-u koncert , svira Galija

vani se spušta noć , tišina

i već ti nedostaje

tamo u gradu mrkli mrak

skriva jecaje

jastuk upija suze

sve gotovo je

i već joj nedostaješ

da li bi bilo bolje da se nikada niste ni sreli

PLEMKINJA                          2015.god

uvijek je bila plemkinja , i kad je govorila
neću moći dalje, pregažena
to se vidjelo
ni slučajnim prolaznicima nije mogla sakriti
plavu krv što joj je kolala venama
kad je poželjela da sve stane
da je nema
da nikog nema
svejedno
tekla je poput rijeke
najprije s planine tiho i lagano žuboreći
skupljala je snagu

nesvjesno
prkosila je vrtlozima
tekla uz obalu
preskakala oblutke
i dizala se uvis pokušavajući doskočiti
do grane što se nad njom nadnijela
tako prozračno zelene i smjele

nije ni primijetila kada je opet
i sama
počela hučiti i bučiti
sve pred sobom nositi
snažna i važna

da je rana zarasla
dok je samu sebe tražila
da je plemkinja
znali su
kad je opet
visoko podigla glavu
tužno se nasmiješila
sa srca stresla sasušenu krv
skrivenim suzama oprala trajni ožiljak
i krenula ...
dalje



POPUT BRŠLJANA              2012.god

pored ograde , pored zelenog bršljana
povila se , ne nose je noge
pune modrica , sva krvavai u duši ranjena
zastala je blijeda pogleda , puna nevjerice
još tiho izgovara lažne rečenice
 ne ,ma  ne bi  me on
a on te je dušo naivna 
ranio dušom ti se kleo , dušu
ne imao više nikada , ničiju

nije ni slutila dok ju je riječima kitio
da se pod maskom cvijeća 
i mirisa skriva, razbojnik  i ubojica
ljubavi ,ne žali za njom
uvenulo je cvijeće
rana na srcu uvenuti neće

neka peče , neka boli ...nek izgori
dok si  živa neka gori zaboraviti ne smiješ
pogled tame , vratiti se  sudbini svojoj
moraš prebroditi , stisnuti zube
pregaziti , preživjeti

poput bršljana.