Emilija Mijatović

AKO JE ČUJEŠ DA GOVORI                         2022.god

Ako je čuješ da govori
Želim kraj odbrojavanjima vremena
Želim kraj, želim da me nema, za zauvijek!

Ne promišljaj se…Pomozi!

Nije to isprazna prijetnja
Niti žudnja za pažnjom
Nije li to dovoljan razlog
Za tvoja propitivinja
Zanima li te što je tišti
Što pritišće svom silinom
Njena nejaka pleća
I čemu teži njena duša
Dal’ noć donosi spokoj
A novi dan nemir i strah

Znam da pomislite svi
To je još jedan pucanj u prazno
To je ucjena da dođe do cilja
To je manipulacija
To je samoljublje
Nezrelost, nesnalaženje, sebičnost
Ako tko živi bajku, njena je top
Bestseller u slušateljskim kuloarima

Za javnost da, za četiri zida
To je agonija u trajanju
Bezriječnost, bezpoglednost, bezdodirnost
Muk… Tuga u slojevima
A ovo, ako ikad, ikad izgovori
To je vrisak do neba
Uzmi me k sebi, Ti
Koji sve vidiš i sve znaš!

Svaka namjera je potencijalni čin
(Ako se ne zaustavi u sjemenu promišljanja)
Ona buja, raste, postaje svakodnevna
Ona je težnja za slobodom, bez balasta tuge
Ona u trenu postaje ČIN!

Sva pitanja trenom postaju suvišna
Da li smo mogli, da smo vidjeli
Što smo mogli, a nismo???
Istina je ogoljena do kosti
Zakazali ste!

A ona je samo trebala pomoć
I slušanje njenih riječi.
I iščitavanje istine iz njenog pogleda
Kad usne ostaju čvrsto zatvorene

Sada je kasno za popravak
Stvarnost ostaje neumoljiva
Nema, vrati nas u dan prije, sat prije

Ona je dobila sve odgovore u trenu

VRATA                        2022. god

Njih troje pred vratima
Nisu zaključana ali ne žele ući
Ne ovog puta
A jesu puno puta dočekali jutra
Pred vratima, stisnuti u klupko
Da se ugriju, jer… Uvijek bi ih izbacivao
Kad se mrzlina uvlačila u kosti
Uživao je u patnji onih
Koje je trebao voljeti
Uvijek ju je tukao ne mareć’
Na vrisku djece
Maleni svjedoci njegovog bijesa
Ničim izazvanog

Njemu nije trebao izazov,
Njemu je trebao njen uplašen pogled
Hranio je svoje bezumlje strahom
I strahom djevojčice
I strahom dječaka
Nezasitan

Sad su pred vratima
Posljednji put pogled ostaje samo na tren
Ona, prerano ostarjela a po godinama mlada
Djevojčica pognute glave stišće majčinu lijevu ruku
Drugom na svoje srce privija lutku
Dječakova sitna ručica u majčinoj desnoj
Kao pile u gnijezdu ugrijana, mirna

Malen je, on je mlađi i ne shvaća tren… Bolje.
Svoj crveni autić drži čvrsto uz sebe
Sve njihovo je stalo u tako malo,
U dvije malene ručice
Mama je tu… Dovoljno je.

Iza njih je plavo-bijeli auto
I dvoje muškaraca u uniformi
Rotirka ugašena
Oni čekaju strpljivo
I šute… Svaka riječ je suvišna.

Osjećaju bol, širi se do njih
Širi se do kraja ulice
I do onih iza zatvorenih prozora
Svojih kuća, s obje strane ulice
Oni samo gledaju, kao što uvijek jesu
Samo gledaju.

Muškarci u uniformama znaju
Ova mala obitelj danas mijenja adresu
Krenut će u novi početak
U novi grad,
I neka nova ulica ih čeka
I nova vrata
Koja nikad za njih neće biti zaključana.

KAVEZ                                    2021.god

Zatvorena u zlatni kavez, tvojim naumom

Perući savjest zlatom, donosiš brzu presudu

Umiranje u trajanju 

Zaboravio si, da nisam slavuj

Neću opjevati svoje umiranje

Pokriti ću se tminom i tišinom

Jer...

Uništih glasnice vriskovima

A riječi... Njih stisnuh u samo jednu...

... Riječ ISTINE

Nju zalijepih vlastitom krvlju

U lijevi kraj ranjenih usana

Ušutkah riječi za zauvijek

Jer, čemu riječi... Kasno je

Skrivena od tvog pogleda

Iza porculanskih zdjelica

(kupljenih s početka priče

dok mišljah da nas ljubav spaja

velikim, toplim zagrljajima)

Ispunjenih mirišljavim vodicama

Ostadoh žeđom morena desetljećima

Pretvorena u vremenu tamnovanja

U točku... Jednu običnu točku

Na dnu zlatnog kaveza

Koji ne pogledaš ni usput

Nakon beskonačnih sličica

Izlistanih u mrklinama samoća

Ponavljanjem sudbine pomirena

Nečijom rukom data umiranja

Postadoše stvarnost

I....Točka.

PRIJE, PRIJE... KRAJA.                        2021.god

Govorila je šapatom
Poskrivečki brišući mokre obraze
Kidala je dio po dio
Duše krvave
Ponovo proživljajući svaki trenutak
U nizu godina
Nadajući se da će netko
Bilo tko, prepoznati monstruma
U njegovom šarmu i neodoljivom osmjehu

Zgrčeni prsti u šaku
Nemoć obrane od siline udaraca
Tijelo pokriveno modricama
Nutrina krvari, ne zarastaju rane
Duboke... Preduboke

I gdje je kraj crnilu svakodnevnice
Ničim izazvan bijes, udaranje o zidove
Njeno tijelo razliveno po pločicama
Krici koje nitko ne čuje
Ušutkani šakom preko rasječenih usana
I šapat nečovjeka
"Samo glas i nastavit ću gdje sam stao..."
Njeno jučer i danas i sutra

Zar nema pomoći
Zar nema točke svjetla
U tami koju živi

U besvijesti tijelo nalazi spas
Barem na tren mir i spokoj
Do slijedećeg udara bezumlja
Ničim izazvana surovost
Čovjeka kojeg je jednom
Bezgranično voljela.

Čujete li poziv u pomoć
Iz svake riječi
Prevaljene preko rascjepkanih usana
Čujete li bol koja izvire kroz pore
Modrog tijela, iz svakog podliva
Dobro skrivenog od pogleda

Pomoć... Molim pomoć
Prije, prije... Kraja.

***                                           2019.god

Kao grom, pukne šamar ničim izazvan

Raspukla koža obraza

Kao nazubljenim nožem presječena

Kao stara cipela odljepljenog đona

Ne osjeća bol licem

Ćuti ga duboko u dijafragmi, srce preskače ritam

Zaustavlja vrisak i po nebrojivo puta pitanje Zašto???

Zna da ni On odgovor ne zna

Možda iz silne potrebe da povredom dokaže

A možda i pokaže prvo sebi

A onda i svima, sebi sličnima

Da jači je, moćniji od njenog krhkog tijela

I prodornih očiju, koje ga i u trenutku povrijeđivanja

Prkosno gledaju, jer što još može učuniti

Što već učinio nije, u nizu dana sličnih ovom

Gdje ona postaje objekt, ne biće, ne žena koju voli

Tek objekt dokazivanja da on određuje pravila

Život i smrt njena u njegovim su rukama.

On je samoprozvani Bog

Kao što je bio njegov otac, i njegov djed

Slijedi ponašanje davno ukorijenjeno u svijest

Slika se ponavlja, od oca je vidio, od oca naučio

Samo je zaboravio da je kao dijete majku branio

Kao što njegovo dijete sad čini

Dok ga sitnim šakama udara... Nemoćno!

***                                       2018.god                                                                            

Jesam li ti rekla prekjučer

Kad smo se vidjeli u gradu, pored ljekarne

One, iznad Trifunove prodavaone šešira

Da hodam po tankoj crti života

Toliko je tanka da je ni sama ne vidim više

Jesam ti rekla da me skoro ubila bol od savijanja leđa

I da sve više sličim na moju pokojnu mama Talu

Tu, baš tu, od pokojnog djeda Riste

Onog sa velikim bijelim brkovima, koje je na krajevima motao

A sličili su mladom mjesecu

Bio je nadasve prgav čovjek

Digao bi ruku brže no što bi osa proletjela, čuo bi se samo zzzzzzz

Opalio bi joj šamar a da nije ni znala zašto

...I umrla je u neznanju...

Sličim ti ja na mama Talu

Ma samo sličim

Nije me nitko tako tukao, ali može biti da me je netko prokleo

Jer nisam ustala da je zaštitim kad je ruka poletjela

Kad sam se igrala pod starim orahom, u dvorištu... Njihovom

Bila sam dijete, sitno dijete

Majušna, sa strahom u velikim u strahu raširenim očima

Obrisah suzu izdajicu prljavom ručicom, okrenuh glavu kukavicu

Iz straha da i mene ne natuče...

Uh, sve više sličim na moju mama Talu

Nije mi bila majka, ne...Nije mi bila ni baka

Bila mi je prabaka, u drugo, treće...peto koljeno

Ali mi je do srca, bliže od djeda Riste...

Ne volim ga ni danas, nakon milijun godina

Ne volim ga...Nimalo!

***

(na vranjanskom dijalektu, onako kako ga ja pamtim)

Rekna li ti onomad

K'd se vidomo u čaršiju, pored apoteku, izviše šeširđiju Trifćeta

Da odim po tanku crtu življenja

Tolku tanku da gu ni sama ne vidim više

Rekna li ti da me utepala muka od prigibanje grbinu

I da sve vise ličim na pokojnu mi mama Talu

Tuj, baš tuj, od pokojnog deda Ristu, onog s's golemi beli brkovi

Što gi je sukaja na kraj

Da ličuvaše na dve goleme kifle kako mlad mesec

Mlogo beše prgav čovek, dinaja bi ruku pobrgo od osu koja bi proletela čuja bi samo zzzzzz

Zavrnaja bi gu šamarčinu a da neje znala z'što

...I umrela je neznajeći...

Ličim ti ja na mama Talu

Ma samo ličim

Ne me nitko tepaja, no mora da me je ukleja

Jer ne ustadoh da gu obranim, k'd vido ruku koja leti,

k'd se igra pod star ora, u avliju, kude nji'

Be dete...be dete, sitno, malecko s stra' u golemi u stra rašireti oči

Obrisa gu suzu izdajicu s drljavu ruku, okrena glavu kukavicu

Iz stra' da i ja ne izedem ćutek...

Mori, sve više ličim na moju mama Talu...ne mi je bila majka, neeee

Ne mi je bila ni nanka...beše mi prananka u drugo, treće...peto koleno

Ali mi je do srca, poblizu od deda Ristu...

Ne ga volim ni danas nakon milion godina

Ne ga volim...Ič!

RIJEČIMA ME UBIJAŠ, KUKAVICO      -2017.god

Odavno me već sofisticirano šamaraš

Bez plavih podliva, i kapi krvi sa ruba usana

Naučio si s godinama

Boli onaj prvi udarac koji te zatekne pa zamreš u čudu

I na sve sljedeće zanijemiš a udarcima nema kraja

Naučila te moja šutnja i kad tijelo na pod kao pokošeno pada

Kad svijest nestaje, štiti um od ludila, mog ludila

Razvila sam s godinama

Imunitet na lomljenja silom muške šake

Bez vrištanja i moljenja nisi vidio svrhu udaraca

Barem da nisam šutila, da si nastavio udarati kao po vreći

Lakše bi bilo, zacjelila bi raspukla koža ispod suza na obrazima

Stala bi krv i natečenost hrskavice u nosu, zarasle bi kosti popucale

Ni podlive ne bi do vijeka sakrivala pod odjećom

Nisam shvaćala da se tijelo naviklo na mišićnu komunikaciju

Jednostranu, ali shvatio si ti i krenuo dublje

U nevidljivo, u boli duše sakrivene od očiju drugih.

Riječima me ubijaš, kukavico

Sakrivaš se iza osmjeha cinika dok biraš riječi sa paleta uvreda

Množe se neznanim matematičkim funkcijama

Već u prvoj izgovorenoj riječi ciljaš centar za osjećaje

U potiljak gađaš preciznošću snajpera

Ti, ti…Jesam li te s vremenom prestala voljeti

Jesam li te ikada voljela, ili sam inercijom ostajala

Jesam li i sama počela uživati u tvojim silovanjima riječima

Pa ostajemo u tamnici za dvoje, sadista i mazohista zajedno

Kroz život koračaju, suludost za ostatak svijeta

Za nas ne, gledano sa strane

Jer, kako opravdati moj muk, moj ostanak

Ni suze viša nemam, odavno sam isplakala izvore

Ostala sam, tu sam, uz tebe sam

Nijema, jer me sram priznati grešku odabira

Neshvaćajuć' da te moja tišina izluđuje

Odavno me već sofisticirano šamaraš

Bez plavih podliva, i kapi krvi sa ruba usana

Naučio si s godinama.

*****     -2016.god
''Neprestano sam mu govorila da me boli i molila da prestane'', rekla je sitna, maloljetna djevojka. ''Rekao mi je da mu religija dozvoljava silovati me, jer sam nevjernica, te kako se tim činom silovanja približava Bogu''  ispovijed 12- godišnje djevojčice 2015g

Leži na zemljanom podu

Zgrčena, naga, vezanih ruku

Sama u mraku

Svjetla trak ne ulazi kroz zidove

I ne zna koliko je tu

Vrijeme se ne mjeri zorama i noćima

Već po pravilinim ulascima i izlascima

Samo njima znanim rasporedima.

Otvaranje vrata na tren

Tresak posude od pod

Lice poprskano iskrivljeno u vrisak

Izmučeno tijelo svija strah

Tijelo djevojčice…

I po pravu ponavljanja

U odsjaju uljanice

Jedan uvijek uđe s namjerom

U ime vlastite želje

S opravdanjem vjere

Krene mrcvarenje tijela

(o duši joj ne razmišlja)

Do zadovoljenja pohote, jer

Silovanje nevjernice je „halal“

I već u ruci vidi kartu za raj

Apsurd vjerovanja uma nerazumna.

Ona ne vrišti više, i čemu

Samo cvili

A krici se odnekud čuju

Tišinu cijepaju vapaji i plač

Nove djevojčice u agoniji crnila

Tijela za nebrojiva silovanja

Potomcima jahača apokalipse.

Zgrčeno tijelo, sitno

Na zemljanom podu, blatnom

Smrt zaziva posljednjim udahom

Na korak od kante sa izmetom

Odavno neispražnjene

Negdje …U zabiti svijeta.

KAD ANĐELI UMIRU...     -2015.god
posvećeno svim mladim životima nasilno ugašenim

Zaustavi me u vrisku
Ne daj da tugu oglasim
Zaustavi me u želji nestajanja
Želja mi velika
Da usnijem i ne osvanem...

Tko mi te otima
Iz oka
Između rebara nožem zasijeca
Da za navijek ne nađem mir
Da obnevidim od suza
Izgrizem sebe optužbama
Brišem sada
I tren što traje
I ne vraća vrijeme
U dan prije
Da ne desi se
Da te zaštitim
Da te sakrijem.
I tko je on
Što oduzima
Iz bluda
Htijenja
Bolesti uma
I ne da izbor
Ne prihvaća pravo
Na odbijanje
I opiranje
I preklinjanje
Ubija život bez kajanja
Pa baca
Sakriva
U nigdje
Tijelo moga tijela
Ime moga imena
Daleko... da u vječnom snu
Samuje

Tko to zvijer u sebi skriva
A ljudski lik navlači.
Kad anđeli umiru
Nebo se u jadu zamrači.


SLOBODNA OD OKOVA     -2014. god

Ispovijedam se danas, a skrušena nisam,
Ne spuštam pogled, oči ne skrivam,
Znam da nisam kriva,
Kad krivicu u sebi ne ćutim,
U oči vas gledam i svaku svoju riječ,
Kao mač slutim, sred tišine ove,
Kriva nisam, to znam od prvog trena,
I ponavljam kao napola luda žena,
A luda nisam.
Sve je to greška trena ili života cijela,
Da, eto, ja pred vama stojim kao stijena,
Hladna, bez trunke kajanja,
Jer napokon, suci i porotnici moji,
Što god vi odlučili,
Ja znam što u meni se zbiva,
Tek sada mirna snivam,
Daleko od straha sigurna bivam,
Nakon puno vremena, više se ne skrivam,
A on, greškom svojom pred vama ne stoji,
Vjerujem, tamo gdje je, sud mu kaznu sprema,
Veću i težu od moje, ako je po pravdi,
Ako je po Bogu.
A po Bogu je.
Jer da ne bijaše Božje odluke,
Njega bi ovdje slušali,
Mene žalili i potiho govorili,
Sirota, još jedna žrtva sulude ljubomore.
Ma možda ni Bog nije umješao prste, tek
Kriva je kiša,
I mokra trava,
I kriva procjena suluda uma,
Tek, zemlja pod nogom ga izdala,
Ili zamućen pogled od ispijenog vina,
Sebe je gurnuo u provaliju,
Meni namjenjenu.
Našli ste me sklupčanu, u suzama,
Nesvjesnu sebe i onog oko sebe,
Ali živu. Začudo živu.

Evo me tu pred vama,
Ispovijedam se danas, a skrušena nisam,
Nakon puno vremena bez straha snivam,
Slobodna od okova.




PERFIDNA IGRA      -2012.god

Ne, neću te opterećivati,
Neću te pitanjima pritiskati,
Stopit ću se s enterijerom
I onom autorskom foteljom,
Iz koje se savršeno stapaš
Sa svojom idealnom vizijom.

Lijepo je kad se opustiš
Sa čašom finom u ruci,
A mene šetaš po muci,
Jer ne znam što mi se sprema,
Dal' da bježim ili da idem prema,
I priznam ti ako još išta ima.

Postat ću tebi nevidljiva,
Prisustvo te moje izaziva,
Sklanjam se od tvog pogleda,
Jer vidim, ljubomora te izjeda.
U trenu radost u meni ubijaš,
Očima hladnim u led me okivaš.

Što sam sve kadra učiniti,
I koliko glavu mogu savijati,
Koliko dugo ćeš me kinjiti,
Od mene živog duha praviti,
Perfidnom igrom, ranjivu,
Bez masnica godinama zlostavljati!