DANAS SE SMIJEM
Smijem se
sjeni leptira,
tom malom komadiću
crnog platna što stoji na zidu
i ne miče se.
Smijem se
bez dovoljno sunca
kojeg su veliki oblaci
odgurali iza sebe,
s praznim drvoredom
i gladnim pticama.
Smijem se
ulicama koje su punije za svijetlo,
zatvorenim prozorima
iza kojih su tople sobe,
gdje se mnogo govori o politici.
Smijem se
dok ulazim u vodu
dok mi nestaju noge do koljena,
pa cijele, kao da su skračene,
kao da ih je netko slomio, čudne su.
Smijem se
danima koji mi oduzimaju snagu,
melju me,
koracima koji dolaze od čovjeka,
koji su slični prijetnji,
isti su na stepenicama, u pijesku , na parketu.
Smijem se
dok mi se oči pune suzama
nabijeno, jedna do druge,
dok podižem ruke i kupim zrak oko sebe
i kada svira muzika na radiju,
drugim pijancima za stolom
koje je progutalo vrijeme
i kako ni zveket čaša neće svjedočiti,
životu ovih samotnjaka,
dok dijele svoj pad sa drugim u blizini.
Smijem se
kako sam se zaklela na vjernost ovoj noći
a ona je baš poput kurve,
davno rasprodana,
poput ljubavi i izgubljenih godina,
gorkim snovima,
koji cijeli dan ostavljaju
u ustima okus metalne žlice,
zarivene u tek probuđeno nepce,
smijem se sebi
i sužnjevima slobode.
Nema komentara:
Objavi komentar