Lucia Pavlović

UZALUD                 2018.god

Od svjetlosti kakvu ne vidje svijet načiniste kraj

a kapljom rose moje preduboke suze

vodeći me u san kojim sam se od dana branila

u svijet bez riječi, u glazbu bez zvuka.

Poslije svega, poslije nas,

beznadno umorna od poraza i prezira

nagnuta nad sjećanjem gledam na vas odavde

bez stida što sam pobjegla krišom

od želje za krikom ,od snage da se vratim.

Kolebljivo kao slijepac tužnog srca

ne pišite mi više

na adresu nad kojom plače osvit

jer pisma će dočekati zaslužen prezir

kao nekoć kada ste se poput zabludjele ptice

iz krčme vraćali u naš ubogi dom

sa pjesmom i psovkom na usnama.

ne kazujuć' zašto ste čas nježni, čas ludi, čas izgubljeni

ni zašto ste mi oduzimali pjesme

pokušavajući dešifrirati vlastitu sudbinu.

Da ste barem tada znali

da u svakom plaču ne postoji plač

i da vaša samotna zvijezda gasne

ne bi sada treperile oči vaše pune nade

i ne bi se lomile podignute ruke

ka meni dalekoj

dok vas nemir grize za listove

a iz korica sna isukavaju se siva okca iluzije.

Sve je uzalud.

Pisma ,glasnici, suze pred spavanje, prekasno.

Ne kazujte nikome ništa što na kajanje sluti

dok čežnja vaša u šutnji ne ugasne,

u svjetlu moskovskih dvorana ,u šapatu lepeza,

kao monah što veneru slika, ne licitirajte patnjom

sa mračnim srcem i zrncem pijeska u oku.

U grču nevještih prstiju, u srebru ogledala

ne lažite čista srca opčinjena šarenim perjem

i ne uvlačite njih u nepredvidljivu tugu.

A kad vam mrak u očima moju kosu posije

pustite srcu da me nečujno tuguje

sa šutnjom združeno kao sa usudom.


BILJEŽNICA                  2017.god

Kupit ću bilježnicu

sa mirisom rascijepljenih pravaca

kakve se pronalaze

u napuštenim provincijskim potkrovljima

i u nju zapisati rok sudbine

bez točke zgusnute u krug.

Pisanje je ionako okrajak rastanka

a Bog slijep i gluh na sve moje

što će jednom postati kamen.

Na elegantan način presjeći ću kaos

a rječnik straha

prevesti u neodređen pridjev

jer ja ovdje ne pripadam

pospremljena u tuđu povijest

stiješnjena između matica rođenih i umrlih

u koje ne dopire nikakvo sretnije vrijeme

gdje su razlozi jednaki ničemu

i ništa se ne mijenja na klik.

Premda će svi tvrditi

nije joj se smjelo vjerovati

ne mogu, ne stajem, nema me...

zato jer još čujem srce

što će mi još dugo objašnjavati

zašto se među stranicama

čeznutljivo odaje javi

i u tamu usijeca vedrinu.

OSOBIT SLUČAJ                   2016.god

Skinula sam krov

naše kuće

i pustila kiši neka ispere boje

i sjene što su me opkoljavale stoljećima.

Sjeverac se poigravao sa slikama

skupih crnih okvira

u kojima su blijedjeli naši sretni osmijesi

koji su istini za volju dugo uvježbavani

jer čemu slikati ljubav

koja se ne osmjehuje.

Muškarac u crnom odijelu

i uškrobljenoj bijeloj košulji

ravnodušno je objavio kraj

a njegova kravata na točkice

odjednom je nalikovala na brojeve

na koje sam stavila čitav svoj život

Kao noćnu košulju

sa naše kuće skinula sam vrata

spustila se u vrt među stabla bez korijena

i porušena gnijezda,

jer ti ništa nisi znao ljudski,

nisi znao bez gnjeva čak ni disati.

Ali što je tvoj poraz

u poređenju sa vječnim bdijenjem

i očima idealno praznim?

Zlatni lanac

što još blista u sjenci krika

vratit ću ti sutra

ili prekosutra

u svakom slučaju vraćam se

kad mi ponovo u obraze navre krv

noseći pod pazuhom

tvoja nezgrapna krila kao violinu.

Osobit smo slučaj zar ne

sa prezirom što nam se kiseli

pod jezicima

dok aplaudiramo ruševinama,

ti i ja dva svijeta

što se ne presijecaju čak ni

u beskonačnosti.

SJETI SE PILATA               2015.god

Udari
i posljednji put ,rukom,
spusti stijenu
i zemlju,
između nas,
nije važno što nikad više
pod ovim krovom neće
stanovati sunce,
i što će u svakom tvom sjećanju
padati snijeg.
Bog zna,
do kada će
kao vojska kositrenih vojnika
trajati ova ciča
zarobljena u meni,
jer samo još u snu,
tvoja duša se
razlije dugom,
pa zadržavam dah
dok se bijegom
spašava duša
a smrt u venama
zavija kao vuk.
Ni jedan oprost
više nije crta
koja dijeli mrak na pola
i nemam više san
na koji bi se
pozvati mogla.
Zato udari,
ne saginji glavu,
ali sjeti se Pilata
dok se ogledaš u oku
tisuću svjetova dalekom.
Jer ništa nije zauvijek
i ja nisam više tamo,
u svjetlu moj je zavičaj
i moj  posljednji strah.


PRESUDA         2014.god

Koja je ura
čudni pustolove
iza dokova šutnje
kad čuješ njeno ime?

Ubio si sestru
u žurnom svijetu
maski neveselih
i ne mariš za bezdan
u koji zvijezde padaju.

Crna li ti je i tvrda bol ?

Koja je ura
čudni pustolove
dok s Pirom zbrajaš
ruha djevojačka?

Ubio si ženu
i ruke njene
na voštanice će mirisati
putevima tvojih dneva.

Bestrag li su tvoji koraci ?

Koja je ura
čudni pustolove
dok toneš kroz pojase daha
i padaš na čelo, na lice,
na oči ?

Ubio si majku
a pod srcem tvoju
nosila je nadu
riječima kobnim
dozvat će te sutra
raspelu njena nevina ljepota.

Gluho li je tvoje kajanje?




EMINA                            2012.god

Imao je pogled zvijeri
u najtamnijoj noći njenog života.
Nedosanjani san zamotan u
zgužvane plahte ugušio darujući joj
besplatnu kartu u jednom pravcu.
Do očaja.
Golim rukama iščupao srce
tisućama neispjevanih pjesama
pogledom grabljivice zaustavio dah životu
oduzeo prostranstva osakaćenoj
srni u bijegu.
Imao je njene nevine godine pred sobom
vjeru pretvarajući u nevjeru
zakoračio crvenim tepihom pobjednika.
Emina je imala liticu bez dna spajajući nespojivo.
Silueti nad bezdanom zatvarala očne kapke
zaustavljala snove da ih javom ne zatruje.
U samo jednoj noći sagradila zid varljive nade
zategnutog oroza na sljepoočnici.