Alen Zečević

SVJETLOSTI, IME TI JE MAJKA

U vremenu prije vremena,

kad nad nestalnim Svijetom lebdjaše golemo Ništa,

iz grumena svjetlosti Stvoritelj prizva biće prve majke

i, zakriveno sa sedam zavjesa Svoje milosti,

spusti ga u njezin bešćutni zavičaj: da sija.

U mraku

u njegovim tišinama,

dok plam prve vatre grijao je kolijevku Postanka

i zvijezde, gledajuć dole, sipale majčinstva sjeme,

u naramku Svemira začuo se djeteta plač: rođenje.

Još i danas, gledaj, svježi tragovi bosih nožica

utisnuti su u topao ovozemaljski put,

znaš li da njima si kročio i ti prije nego te bilo

da u njima, tako malim, je šest milijardi puteva naših.

Ti rastao si

dijete više nisi,

sad, kad odrastao čovjek si,

reci, na usnama možeš li da osjetiš,

majčino mlijeko sa okusom drevnih početaka...