Katarina Zadrija

BIJEDA                            2022.god

Na jednoj si ruci držala dijete
drugom si kuhala ručak,
ne bilo kakav, ručak kojega se
posramio ne bi i najbolji restoran.

Kuhala si birana jela,
servirala fini porculan.
Kroz prozor je oko bježalo van.

Hoćeš li stići, hoće li biti toplo?
Dovoljno lijepo i dovoljno ukusno?
Pa gdje je? Kada će doći?
I noć već pada.

Malo se privilo i zaspalo.
To srce koje uz tebe kuca
jedina ti je radost i nada.

Nema ga, a već se dani.
Iscrpljenoj tako prolaze
tvoji mladi dani.

Ranom zorom otvara vrata
skačeš na noge, miješa se sreća i strah.
Ta gdje je do sad? Važno je da je živ.
Upada u sobu, letiš mu u zagrljaj
a on te gurnuo ko staru šlapu u kraj.

Sutra će opet mačak imati banket,
jer gospodinu je ručak svet.
Za zdravlje se raznoliko jede.
Mora biti svjež i fini.

Daj, uredi se, našminkaj,
pogledaj si obraze blijede!
Ta tko bi te htio ne vidiš li kakva si?
Kakvih po svijetu ima, a ja ko robijaš
suđeni uz tebe klimam.

I ode dalje, a ti dijete opet u jednu ruku,
Dok s drugom pereš tuđi parfem i ruž
sa svilene košulje koju si mu darovala za rođendan.

A što ćeš? Tko će te htjeti, plaća ti je
mačku za rep objesiti.
I dijete imaš, a tako si ružna i blijeda
Za stari bicikl nasloniti nisi. Ti! Ti!
Ti si obična bijeda!

             

U KUTKU TVOJE DUŠE               2020.GOD
 
Nebrojeno si puta padala niz stepenice.
Na njima još uvijek tragovi kože ti stoje.
A samo si željela topli zagrljaj i mir.
Ljubav nisi okusila, iako krčagom si ju dijelila.
Za uzvrat pelin si pila,
ispred tebe ugljem povučena
za sobom te vukla tvoja sjena.
 
Naučila si da suze umjesto van unutra mogu teći.
Da riječi umjesto udaraca bolje mogu peći.
Kožu sa stepenica zamijenila je nova,
al gori je pad po stepenicama duše
rušenje nade i svih snova.
 
Ne mogu padati toliko puta koliko mogu otrpjeti!
I nanovo uspravno ustati.
Ne boli, ne peče, kao kamen duša se kreće!
Bila ti je mantra iz dana u dan, u samoći
odlazila si iz tijela daleko, van.
 
A tamo liječile rane su se same,
stepenice duše crvenim su tepihom pred tebe postavljane.
U drugom si svijetu nalazila mir.
Prolaz u njega si krila, put brižno zamela.
Tamo u kutku tvoje duše, u sebi si pronašla ljudsko biće.

TEBI PTICO                             2019.god

Ne želim napisati ti ime

Tebi ptico krhkih krila voćnoga imena.

Gledam mjesto gdje gnijezdo htjela si saviti

A krletkom tamnom, kovčegom zapravo

Tebi je bilo.

Tebi ptico krhkih krila

Što bistrim nebom si letjela

I kao u pjesmi ruži se dala zavesti

Na oštar trn si sletjela.

Ispočetka lagano u kožu ti je zadirao

Epiderm pomalo načinjao

Krvlju iz kapilara tvojih se hranio

Pohlepan postajao u dermis zadirao

I bolio, bolio.

A ti si ga voljela, još uvijek poletna

I gnijezdo povrh trna savijla

Ptića othranjivala

I trpjela

Za snagu tamnom trnu koža tvoja premalo je bila

Pohlepom, žeđu za krvi oštrica njegova je vapila

Sve dublje zadirala, tkivo ti kidala

A ti ptico tiho si krvarila

Jade svoje sakrivala

Ranjena, bez snage ostavljena, o trnu ovisna

Oštar je bio potporanj koji glavu ti držao je u vis

Otimač srca, razarač duše,

I ruža mu uvela je , u trn se se cijela pretvorila

A ti si venula, glavu sagibala, ljubav te tvoja prevarila.

Ljubav koja razara, boli i muči

Vjerujem da kad i zadnju kap krvi ti je ukrao

Još uvijek si ga voljela

Nema te više ptico sa trna

Davno već nisi pjevala

Samo si tiho gasnula, gasnula i ugasnula.

Znaš draga tamo gdje sada gnijezdo si svila

Ne plaći za trnom što sam je ostao

I vene on, vene svakoga dana

Jer krv tvoja bila mu je hrana.

Ne plači, vene i odlazi sam kao napušen pas ,

Ne čuje mu se više ni glas.

Ne znam dal za kajanje je sposoban

Il vene što bez krvi tvoje ostao je gladan.

( posvećeno dragoj osobi koje više nema )