Jasmina Imamović

ŽENA

Ti, pognute glave, sama i bezćutna

izgubljena čak u smislu vremena,

nadimaš prsa, sliježeš ramena,

osuđena za zločin koji ime nema,

a jedini svjedok tišina ti nijema.

Uperen ti pogled u beznađe sivo,

sve što bješe pravo otišlo u krivo,

gdje je ponos, a gdje dostojanstva nivo,

pa kakva to ljubav tako silno boli

i zašto baš krvlju tvoje lice boji?

Krhka si i nježna poput hrizanteme,

suze same teku, usne su ti nijeme,

tijelo ne boli, ko kula se ruši,

u grudima stisće, počinje da guši,

jer, žestoko bole ožiljci na duši.

Nema više riječi, samo straha muk,

ne, to nije čovjek, već samotnjak vuk,

od razuma svoga mržnjom otrgnut,

pogled mu je krvav, silan je i ljut

do srca je pravi izgubio put.