Mirela Klarin

SITNA MRVICA                       2021.god

Tuga presijeca moju nutrinu, taloži se na dnu
Slaže polako bol po bol, pretešku bol u životu mom
Širi se po tijelu brzinom meteora
Snaga volje za životom polagano odmiče
Strah se vuče zajedno sa osjećajima besmisla

Što učinih svijete o postojanju svom
Kad na svakom uglu prožima čovjeka bol
Kako korak natjerati da ide korak po korak naprijed
Zar s tugom treba stalno živjeti, uporna je do zla boga
Stalno je tu, suputnik prokleti, neželjeni od djetinjstva

Kako nastaviti dalje s tim besmislom, s tom ništavnosti
S tim crnilom koji grebe dušu
S tim strahom da ćeš možda poželjeti vječni kraj
Hlapi borba polagano, prestaje jer se rat gubi i demoni pobjeđuju
Ostaje samo sitna mrvica, malena, premalena u moru svemira

Ambis se otvara a duša se zatvara, propada, srce umire
Vječni spokoj se bliži i sniva, na žalost, jedva se čeka
Sve je u rukama te malene, sitne mrvice
Šansu koju ona nosi je igla u plastu sijena
Ma briga me, snage ionako više nema.

MOJA SREĆA IZGUBILA JE VRATA           2020.god

Moja sreća izgubila je vrata 

ostavila pustoš negdje 

na dnu oceana 

izgubljena od tad luta 

druga vrata traži 

ne nalazi ih 

sumnjam da će ih ikad i naći. 

Nastavljam dalje život 

s prazninom živjeti 

pa dok ide neka ide,

briga me nije više 

svijet je u rasulu 

takvog si mi ostavio i prokleo 

teško je to tvoje breme 

koje si ostavio iza sebe 

i naprtio u mene. 

Budućnosti nemam, 

prošlost je satire 

tvoje riječi, uvrede, udarci, 

zlo vladaju mojom nutrinom 

borim se, koprcam, snaga nestaje 

umorna sam, tako umorna 

tijelo želi samo oči sklopiti i dušu odmoriti.

LJUTIM SE                          2019.god

Majko, oprosti mi, ali ne želim biti poput tebe

Volim te, majko, ali ljuta sam na tebe

Znaš, majko, nije istina da je otac uvijek bio u pravu

Nije istina da me je imao pravo tući

Jer me je stvorio, jer me je hranio

I znaš, nije imao pravo što me nije volio.

Ljutim se majko na tebe što si me učila

Da sam manje vrijedna jer sam žensko,

Ljutim se na tebe i zato što nisi cijenila ni sebe.

Ljutim se što si mu opraštala udarce i vrijeđanja

I sakrivala svoje modrice,

ljutim se što ti je uvijek bio na prvom mjestu,

ljutim se na tebe što si njegova sluškinja bila

i zato što si to očekivala i od mene.

Ljutim se, još uvijek, iako među živima više nije

što veneš za njim i zaboravljaš njegova zlodjela,

ljuta sam što nemaš volje za životom

i što me sada optužuješ što ne puštam suze

za rođenim ocem.

O kako sam ljuta, majko, na tebe što nisi jaka bila

i što nisi spasila mene, ako već nisi mogla sebe.