Ešef Kovačević

RANE                     2020.god

 
Neke priče su preduge da bi bile ispričane
i  povlače za sobom nove teme i nove dane.
Boli svaka izjava i svaka riječ
Boli načeta duša i bole krvave rane.
 
Neću da trpim nasilje i brojim nasilnike!
Neću da liječim modrice i ispravljam polomljene kosti!
Neću da budem krivac u omotu nevinosti!
Hoću normalan život i zdrave navike.
 
Nismo mi ničiji vladari, osim sebe.
Nemaš pravo da me ponižavaš
samo ćeš sebe poniziti.
 
Nemoj da bi podigao tu ruku
jer nisi vlasnik fizičkog nasilja
a ja jesam vlasnik svog života.

NASILJE               2019.god     

Dan za danom u mislima brojim

i pitam se šta je to u očima tvojim?

U zjenici ti prva suza niče

u pogledu rastu teške priče.

Skrivaš se od mene i zaklanjaš lice

ne zaboravljaš nasilnike i teške ubice.

Masnice i rane trpaš u rukave

braniš se i zamišljaš da te dave.

Stalno brojiš ožiljke i rane

i unaprijed već upoznaješ dane.

Tužne priče u gradu su gosti

udarci, masnice, uvrede i polomljene kosti.

U gradu samo tišina luta

i osvrću se s kraja puta,

bježe, ne žele da primjer bude i njihovo lice

svijet uveliko rađa nove kukavice.

Vi ste prijateljice, majke, sestre, žene…

Ista nam krv protiče kroz vene.

Naše ste svanuće i okićene kuće

živimo s vama sutra, živjeli smo i juče.

Tvoja je uplašena duša i načeta koža

želimo život bez nasilja i noža.

Zar je toliko teško preko greške preći?

Zar je toliko teško lijepu riječ reći?