Minela Moranjkić ( Ćosić)

SEOBE                   2021.god

Na zidu lelujaju sjene
Presječene rubom mjesečevog kraka
Šapuće tišina
Ćutim
Nešto je umrlo, neko se upravo rađa
Dalekim carskim rezom
U pupku života mahnito strepim
Ta nit presječena od mene
Reži
Opet strahujem od mraka
( i bježim..bježim..bježim.)
Između zidina
Slutim
Ta ruka precizno gađa
Sve sjene nad linorezom
Za smrt se lijepim
Korakom od olova težim
Moj vrat , taj postament ludoj glavi
Iskrivljen kao broj devet
Nevješto ispisan tintom
Na vratima hostelske sobe
Vijori na julskom vjetru
A sve smo ubili jule
I propasti spasli sva ljeta
Po meni će gunđati mravi
Na mene će tek jastreb sletjet
Nošen samrtnim ritmom
Osakaćen za seobe
Duše što pušta se vjetru
Iz nekog sretnijeg svijeta..

KO ĆE NOĆAS                       2020.god
 
Ko će noćas da te ljubi
Kad pod jorgan skriješ snove
Kad drhtava , uplašena
Pobjegneš u neke kutke
Sasvim strane i daleke,
Ko će u taj časak dugi
U mislima koje plove
U mirisu hrizantema
Da te još jedared ćutke
U zagrljaj čvrsto stisne,
Pa zacijeli gdje su sjekle
Sve te tuđe riječi neke.
 
Ko će noćas da te čuva
Od olujnih kišnih kapi
Da navuče osmijeh sunca
Na to lice tebi strano
Pa ti spusti dah magije
Pod tjemenom koje sniva
Tamburaše kraj Dunava
Sa strunama čarolije
Pod ljuskama  ljuska puca
Da sadržaj sav izlapi
Da isteče odsanjano.
 
Ko će noćas da ti crta
Na tom platnu arabeske
Ispod kojeg duša piše
Iznad kojeg sjene plešu
Izmorene svakim jutrom
Znaš li da me nema više
Da sam srcem pod kaputom
Proklinjao svaku suzu
Da te samo srećom klešu
Vajari od obećanja
Ko će noćas da te krade
I od snova koje sanjaš?
Kada mene nema više,
A tebe je isuviše..
U toj krvi, otrovanoj.

VRATA                             2019.god

Iza svakih vrata

Prosječnog doma

Kriju se slične priče

Poneki uzdah

Na kraju neizgovorenih riječi

Njen umorni poljubac

I njegovo nije mi ništa

Toliko istih sudbina

Sa posljednjeg i prvog sprata

On i ona

Ljubavi nama sliče

I onda kada smo gubili dah

I kad je ponos bio preči

Umjesto osmijeha udarac

I riječi pa stvarno

Nije mi ništa

Baš iza tih vrata

Grlile su umorne ruke

Stavljale na trpezu

I mržnju i strast

I jedno golo tijelo

Spremno na predaju

I korak natrag,

Na vjenčanje i na opijelo

Sve u jednom trenu

Ostalo da se grči i hvata

Da tone i napušta luke

Tajne i vezu

Jed i slast

I po ko zna koju izdaju

Ma ko će ga znat, bog ili vrag

Ko stvori tu lucidnu ženu

Da baš tu, na tom mjestu

Iza tih vrata

U nekom prosječnom domu

Neke su usne hvatale kapi

Posljednje mrve prošlosti

Kojoj je suđeno da gine

Sad neki prsti pakuju

Kofer za cestu

Za nekog nezvanog svata

Na nepoznatoj mapi

Davno ispisane sudbine

Ljubavi, ove su umorne kosti

Rekle i konac i zbogom

Neke daleke zime

Da, baš u ovom trenu

Iza vrata na drugom broju

Čovjek ispraća ženu

Reći ćeš da neke priče

Novembrom na nas liče

Na tvoje oči i kosu moju

Dok se umivam tobom

O kako tužne sudbine !

P.S.

( Ljubavi ako je vrijedilo išta

Molim te poželi u ovaj čas

Za par decenija poslije nas

za vrata na drugom broju

Za tvoj mir i dušu moju

Neka usputno volim

Otrgne riječi

Ne, stvarno, nije mi ništa.)